zabijanje noža u leđa ponekad boli, ponekad ne boli, ponekad boli sasvim lagano pa se preko toga prijeđe, ponekad bi moglo zabolit, ali drugu stranu. primjerice, zabijanje noža u leđa koji su napravili kolege i donedavni prijatelji, nije boljelo, tek je pecnulo, no međutim, što je tu je. tamo negdje krajem srednje škole, već na prvoj godini faksa, nož u leđa mi je zabila tada najbolja frendica iz srednje, sjedile smo skupa, vikende provodile jedna s drugom i jedna kod druge. djevojka je, naime, prohodala s tipom s kojim sam ja prekinula nekolicinu vremena prije. srednjoškolska ljubav koja se potrošila. no, problem je bio u tome da se ispostavilo, budući smo ona, ja, moj tadašnji dečko i njen tadašnji dečko bili nerazdvojivi frendovi, da se neko nabacivanje događalo cijelo vrijeme. pa je tako, primjerice, kad je ona imala frku sa svojim dečkom, koji se usput budi rečeno meni jadao, ona plakala na ramenu svog frenda, a mog dečka. tek naknadno mi se razjasnilo, kad sam išla u rekonstrukciju, da je u biti cijelo vrijeme glumila frendicu, a barila mi dečka. no, znam da je njeno prijateljstvo bilo iskreno, kao i sva srednjoškolska prijateljstva, no činjenica ostaje: barila mi je dečka, a on joj, kao nešto više od frenda, kao, nije bio ni na kraj pameti. iako smo razgovarale o tome i zaključile da je činjenica da je njeno prijateljstvo s dotičnim bilo ipak više od prijateljstva, no da nije problem za naše prijateljstvo to što je ona sad s njim, odnosi nikad nisu bili isti. s vremenom smo, život zna biti takav, prestale kontaktirati, no kad se sretnemo sve je ok, popričamo, ako ima vremena odemo na kavu, i više manje smo si, iako se ne družimo, dobre. no, kao što sam rekla, odnosi su bili narušeni. kad je njen bivši, a moj frend, saznao za situaciju, popričasmo, između ostalog, o tome, i zaključismo da je to u biti svinjski, tak glumiti i pretvarati se, a ne reći što je i kako je. kao, frendovi smo, ali možda ipak nismo. dakle, to zabijanje noža je boljelo, no prešlo se preko toga. kako ljudi postaju stariji, navodno i pametniji, nauče na greškama (da, oni manje pametni koji sve moraju proć prije nego shvate), i shvate što učiniti da bi se određene situacije izbjegle. možemo reći, postanu preventivno pametni, odnosno upoznaju sebe i znaju što i kako. pa s vremenom zabijanja noža ne bole, jer se unaprijed pripreme, a ponekad na vrijeme shvate da bi se nož u leđima mogao naći, pa, isto tako na vrijeme, pripreme teren da taj isti nož zaboli drugu stranu. nedavno me se podsjetilo da sam zajebana igračica. odnosno, jedna od najboljih frendica, onih pravih koje mi nikad nisu, niti ikad budu barile dečke, mi je rekla: vega, ti si jedna od najboljih osoba koje ja znam, ali stvarno ne bih htjela bit u koži nekome tko ti se zamjeri. zanimljivo, ona nije prva osoba koja je rekla zadnji dio rečenice. jedan gospodin mi je jednom rekao da imam užasno jaku intuiciju, i da slušam feeling, da je feeling vrlo često, da ne kažem uvijek, u pravu. bilo je trenutaka kad nisam slušala feeling. i gadno se zajebala. pa naučila i to. puna sam poslovica danas. zato, eto još jedne. lako je bit general poslije bitke. zato sam si ja ufurala da do bitke ne treba ni doć. treba bit, recimo to tako, strateg. dijelom zahvaljujući poslu, dijelom mrvici iskustva, dijelom prihvaćenim savjetima meni dragih ljudi, vrlo često moje drage majke, gotovo uvijek na vrijeme skužim kad se sprema nož. neki put se zajebem, no nebitni su to zajebi. kad se broji, uvijek skužim. za kraj, disklejmer: kao što naslov govori, ovo je sasvim osobno. svaka sličnost sa stvarnim osobama je, hm, ako već ne slučajna, nehotična. no, ako se netko prepozna, eh, i za to postoji razlog.