Radi se o upozorenjima da su neki dijelovi naše biskupije potpuno opustjeli, uključujući i Grad koji sve više postaje muzej, a sve manje mjesto u kojemu se živi, da nam veliki broj obitelji proživljava ozbiljnu krizu, da su nam nedjeljne mise sve praznije, osobito kad je riječ o mladima i srednjoj generaciji, a mi sve zagriženiji za svoje tradicije koje guše osobnu vjeru i bilo kakav pokušaj promjene, da su nam svećenici, redovnici i redovnice sve stariji i sve teže pokrivaju pastoralne potrebe biskupije, a novih zvanja imamo malo i nimalo i, na kraju, tu je i alarmantno stanje velikog broja naše mladeži koja nas prečesto šokira neugodnim statistikama i s njima povezanim vijestima u koje ne želim ulaziti, a što ne bismo trebali shvatiti kao osudu naše mladeži, mladi su najmanje krivi za to stanje, koliko bismo to trebali shvatiti kao poziv da se opet počnemo brinuti za našu djecu i mladež, da prestanemo misliti da je jedino što im trebamo dati bolji materijalni standard i dobro obrazovanje, a posvetimo malo više pažnje duhovnim vrijednostima i odgoju koji ne smijemo prepustimo drugima, nego svi mi i obitelj, i škola, i Crkva, i društvena zajednica svatko od nas na svom mjestu, trebamo preuzeti svoj dio odgovornosti.