Kao što rekoh, znam to iz iskustva jer sam od početka rada u prosvjeti štiteći i njegujući osjećaj i potrebu za smislom prvih nekoliko godina (donkihotski) pokušavao objasniti nekim kolegama nakon što sam, sa zaprepaštenjem, shvatio i čuo njihove stavove da su to djeca (a ne naši ljuti dušmani, ne neka podla stvorenja koja nam žele zagorčiti život), da su u školi baš zato da ih mi nečemu naučimo (a ne zato da se uvijek iznova iščuđavamo kako su bedasti, kako ništa ne znaju, i kako je svaka nova generacija sve gora), da svakog od njih treba promatrati kao dragocjenu individuu s nekom jedinstvenom poviješću i s jedinstvenim talentima (a ne gledati ih kao razred, odjeljenje, onaj grozni 3 F ili jednostavno kao gomilu bučne dječurlije koja gnjavi što oni, pubertetlije, jesu, ali to spada u opis radnog mjesta).