Teško mi je otvoriti se nepoznatim ljudima ali kad nikog niti nemam bolje to jer nemogu držati već u sebi.Imam 29 godina, bez posla sam, pred dva mjeseca prekinuo sa curom s kojom sam bio 5 godina u vezi, nemam prijatelja s kojima bi mogao razgovarati, imam poznanike ali to je kao da nikog nemas.Imam samo majku koja se muči da preživimo a ja neznam što je samnom.Uglavnom kako je doslo do toga.Bio sam kao i svi normalno dijete, dobre ocjene u školi etc.. Sve do trenutka kad sam dobio potres mozga i obolio od epilepsije.Uglavnom s tim sam krenuo u srednju jedva zavrsio srednju usto sto sam ponavljao dva puta.Najgore od toga je da su svi uvijek od mene očekivali da budem neko i nešto a nakraju sam niko i ništa.S bolešču je u redu sredilo se stanje, ali kolko sam ja godina izgubio, bio bez posla, kad sam nasao posao nisam mogao raditi pa sam morao ostaviti.I bez obzira na to borio sam se jer sam imao snove, imao sam sebe.Kad sam našao curu bio sam na vrhu svijeta.A onda je sve počelo ići kvragu.Volio sam je kvragu kolko sam je volio.Trudio sam se da joj pružim nešto, da joj dam to što je zaslužila, da dam sebi što sam zaslužio ali nije išlo.Nisam se dovoljno trudio, nisam se znao truditi.Radio pslove koje nesmijem, samo da neka bude, ali me ubijalo.Sve više i više sam se počeo zatvarati u sebe i svoje probleme.Jednog dana mi je puknulo i otišao sam na psihijatriju svojoj psihijatrici i zamolio da mi pomognu.Ostao sam na liječenju tri tjedna, nikad više jer poslije toga mi je trebalo pola godine da zaboravim gdje sam bio.Cijeli život tražim način da krene, vidim da imam problem, da sam taj problem ja, ali ne ide.Uspio sam unistiti i ono malo sto sam imao u zivotu.Gledam kako život prolazi, a ja jednostavno ništa ne napravim.Bio sam vesela osoba, volim plesati, smijati se, čak sam nekad pisao pjesme, počeo pisat knjigu.Ali sve je ostalo na tome počeo.Ja se više neznam smijati, ja samo plačem, ja sam sam na tom usranom svijetu.Imao sam jednu osobu koja me stvarno voljela ali ne zamjeram joj što je otišla, ne možeš živjeti sa ljušturom od čovjeka.Molim se bogu, vilama, svemu što mi je drago nek prestane, ali znam da moram ja nekaj napraviti samo što sam tako umoran.Smiješno zvuči ali da umoran sam, umoran od tih ružnih osjećaja, od liječnika, od konstantnog pravdanja drugima, umoran od misli.Ja se jednostavno ne mogu pokrenuti, bez obzira što vidim da drugi pate, da ja patim, da život prolazi.Što ću ja sa tolko godina bez iskustva, bez ikakve veze.Mislim ima ljudi koji imaju stoput veće probleme pa uspiju, koji je onda meni vrag, kojemu praktički nije ništa.Kako sam došao na to da se samosažalijevam, plačem sam nad sobom.Gdje sam izgubio dušu, srce, hrabrost.Živim u uspomenama koje me ubijaju iz dana u dan.Zašto sam sebe tolko mučim, to se ja pitam.Nikad nisam nikog krivio niti neću.Ja jednostavno neznam kako živjeti ovaj život, obična sam kukavica