kako su mekani ovi pamučni oblaci u srcu svemira isti su kao oni koje sam gledao tebe maštajući te i sad te gledam kako mi putuješ malo uplašena bijeli haljetak pokriva ti bose noge okupane rosom cijeli te život čekam i končno smo na kraju, početka našeg puta pružaš mi ruke prepoznaješ me po otkucaju sretnoga srca moj miris je miris u tvojoj kosi utkan još po rođenjnu naše nedodirnute ruke osjete naše dlanove, pamte naše sanje prepoznaješ moje dugo čekanje, poljupcem nas napokon spajaš Zdravko Odorčić

Još od prije Dedala ljudi su željeli biti makar samo trenutkom nebeske ptice Opčinjeni visinama i pogledom u plavetnilo neba i zvijezdanog svemira Biti što bliže nebeskim tijelima dohvatiti njegove krijesnice i sam mjesec Osjetiti vjetar što struji tijelom biti slobodan tim nepreglednim visinama Biti ptica krilima mahati gledajuć s visine svu ljepotu rođene zemlje Ponosan i sretan biti poštujuć njezine vrline pamtiti Dedalovo upozorenje Da ko Ikar ne letiš pere nisko ili da ne poželiš poljubiti areolu suncu Svaka ljepota dva lica ima pustinjski cvijet u bodlji kaktusa se skriva Mirisna plava ruža u pustinji pijeska smrtnog otrova o svome trnju kapa Letom svojim nebom umjerenost htjenja želja dugoročnu sreću daje Ne teži svemu ni onom što ne pripada ti ili tvoja vlastita misao nije Poletiš li visoko suncu krila nudeć past ćeš nisko o krošnje ili trnje zapet Spaljenih krila izboden trnjem na pladnju si crnih krvožednih strvina Ne prkosi munjama i kišnim olujama već leti međ svojima i uči od sokola I ne leti sam već jatom u njemu ćeš se naučiti strpljenju i iskustvu leta Kad obletiš više puta zemlju sva mora nizine i vrhove oštrih planina Ne leti prvi ma koliko misliš da si za to spreman tvoj red vođe već će doći Kad nekim iskustvom nešto vidiš i probaš ne umišljaj da odmah sve znaš Sjeti se sokol daleko visinama bolje vidi i zamahom je krila ispred tebe Ne budi ponizan plašljivoću ni ulizica izbacit će te prvim letom iz jata ptica Zamahom svojih krila poleti slobodom i budi svoj u tom letu životnih visina I kad iznad oblaka kružiš spoznaj kako se s njega na tvrdo tlo mekano spustit Kako ne bi nosom zapeo oblaku a potom njime zario o tvrdu prašnjavu zemlju I imaj na umu da ptice grade gnijezdo pa i ti grančicama i svojim perjem izgradi I svij se i ti u jedno pa iz njega sa svojm ptićima zajedno visoko poleti Zdravko Odorčić

26. JEDNOSTAVNO ZABOLI još od pelena dok samo gugučeš učete te biti dobar marljiv i poslušan bace te u život pun nemilosrdnosti pa grebeš guzicu o ulicu trnovitu krv često pljuješ udarcima u gubicu učiš život debelom knjigom i ulicom i kad pomisliš da sve znaš i da si pametniji lupi te opet nešto iznenada po glavi i ponovo te cio život jednostano zaboli 27. IZGUBILA SRCE smotuljak papira stišće bolnim uzdahom ispod grudi grije pjesme njoj davno istinnom napisane čita stihove napamet ih svemiru govori pitala se ima li na svijetu u nekom kutku mjesto gdje bez patetike postoji klub slomljene ljubavi topi se suzom drhtavom rukom isušene starice ispod mosta zvijezdama se sklupčala u kajanje bolom za pjesnikom što ljubvlju pisao joj stihove vodom uronila sebe nebom tražeći izgublejno srce Zdravko Odorčić

8. DAMA NA UGLU Razvlačila je žvakaću gumu u četrdesetima Ispod svjetiljke na uglu Cupkala je visokim potpeticama o nogostup Noge joj tek pokrivala mini suknja Zabacila je kosu ulazeći u auto s dva mladića Zapela o vrata i nešto opsovala Ruku je jednom među noge stavila Drugom čarape ravnala 9. NEVINI A KRIVI I lopovi ćute skrivajući svoje krađe i svoje tajne I one male i one vleike Kriminalci ne priznaju svoja djela I još se više bogate Ni političari ne govore istinu pravu i još lažno obećavaju i svi sretno i bogato žive A mi u ljubavi čisti i nevini skrivali smo našu tajnu kao da smo najveći krivci 10. UZDIŠEŠ ME Riječima me dižeš na pijedastal ljubavnika Lovorom kitiš čelo Erosa me grozdom plavim odlikuješ Crvenim vinom pojiš Sanjaš me uzdasima oznojenog tijela Posteljom pastuha tjeraš A ja sam ti samo obični mali čovjek Koji voli sa lukom ćevape Zdravko Odorčić

samo da prohodam tim oblacima snenim munju da nagazim neka me kroz tijelo probode sve do ogoljele duše krila neka mi izgore u pepeo se pretvore na zemlju nek ' padnem bosonog neka tvoja stopala bosa pratim potokom čistim osvijestiti se želim prestati sanjati sam uzaludne snove a opet s tobom bajku želim ispisati po nebu šaroliku ljubavnu i sve tako tajno u sebi uživam i činim sve da te dozovem rukom ću uzeti srce dlanom ga stisnuti neka krvari iscijediti ću iz njega i posljednju crvenu kap za tebe ljubavi Zdravko Odorčić

rastanak se nasluti u nemiru hrapavog grla iskidanih riječi ili psovkom u svađi kidanjem latica ljubavi iz polomljenog srca poslije ratnoga polja krpaju se šavovi uspomena i spremaju u sjećanja zbunjen ne znam što da radim s tom gorkom zadnjom suzom Zdravko Odorčić

17. ZBUNJEN MILINOM Ko pjesnikinja s lezbosa svoje stihove Po meni jezikom sričeš Trenuci užitka kada ne znam jesam li Muškarac ili snena žena Snivam li osjete tvojih usana vrelih Dvojim se zbunjen dodiru prstiju mojih Ili pastuhom da uđem u tebe 18. BEZ PRSTENA BUDUĆNOSTI Ti si samo moj tren lijepih misli hlada Ispod uzavrelog srca Moj treptaj si skupljanja ukradenih polgeda Suzama sreće I niska nanizana slučajnih dodira Koje visiš o vratu I mislim te noćima i danima iako znamo Nema nas u prstenu budućnosti 19. PRIVIĐENJA Svaki put kada zapuše lahor vjetra pomislim Kako dolazi mi s leđa Kad me lice zasvrbi ili na nosu škakljika To njezin pramen kose golica Oluja kišna kada prozorm lupa okvire Krenem je zagrljajem zagrnuti Noću kada se oznojen trzajem bunilom budim Tražim je na praznom jastuku Zdravko Odorčić

6. FALIŠ Smijali smo se ispod oblaka skriveni od pogleda I držali za ruke dlanovima Porukama smo razgovarali i skrivali radost Rijetkih tajnih susreta O svemu smo raspravljali i davala si mi recepte Uživao sam spravljajući ih Samo nismo pisali o našoj budućnosti koju nismo imali I ponekad fališ od kada ne pišemo 7. ĆUTAO SAM Bojao sam ti se reći neke istine koje se govore Samo onima koje uistinu voliš Ti si bila moja pronađena dugo lutala misao Zvijezda moja vodilja Do tebe mi je bilo stalo kao nitko do tada I mnogo sam o sebi prećutio kada sam ti konačno sve o sebi rekao, otišla si i bio sam jebeno u pravu Zdravko Odorčić

dotaknimo se zjenicama šarenicama oka naslikajmo dugu iznad oblaka uđimo u nas same gdje dodir prstiju otvara vrata nemirima usne ne trnu od dugih strasnih vrućih mekih poljubaca zagrljaji se kotrljaju oblacima kao na bijelom mekom pamuku tamo vrhunac želja traje beskrajno posipan kapima blistavih zvijezda ni vriskovi se ne čuju dok tijelom teče blaženstvo slatkih nektara samo se naša šutnja ispisuje po vrhovima ugriženih usnica u grču opuštanja zadovoljstvo dijelimo sa osmjehom mjeseca u dubinu očiju srce sam ti dodirnuo suzom sreće na obrazu Zdravko Odorčić

još uvijek vidiš moje radoznale oči ma gdje s njim bila gledam te kako mu dotičeš usne žmireći bez pogleda i kako njegov dlan briše moje ostavljene otiske sjećanja mirise ti još pamtim zalijepljene tvojim dodirima po mojoj koži Zdravko Odorčić

rascijepajmo noćas prkosni obješen nebom mjesečev srebrni srp osmijehom usana zalijepit ' ću ti zvijezde po toplom tijelu vikati ptice nek ' sklone se dok s tobom letim daljine razbit ću dugu u sve njezine boje širokom plavetnilu neba odlijepimo se i vjenčajmo se posred tihog svemira plodimo se tamo na praiskonu početka tinjavog žiška praska oplodimo ljubav željom mene i tvoje ružičaste orošene orhideje otkidat ću zvijezde i razbacati po svemiru nek trepere ko krijes moje će ti ruke dlanovima paučine nositi ljubav čuvajući ti san Zdravko Odorčić

11. KIŠNA KABANICA Smijali smo se ispod velikog suncobrana Pijući nanin čaj i kavu s mlijekom Gledajući se u oči oboje plave ravnali smo već vidljive lica bore i zagrlili se na kraju toplim iskernim dodirom poljupce na licu ostavili odjednom se iznenada iz oblaka spustila kiša i poželim joj biti kabanica 12. POGLED Koliko sam jedan pogledan može zaustaviti dah Srcu zastati plovljenje krvi Drhtaj sekunde pretvoriti u bezvremenu vječnost Zamrznuti znoj na obrvi Zaustaviti misli i poželjeti lebdejti u dubinu zjenica Ući u vrelinu trenutka misli Usne se razvuku u oblik iscrtanog poljubca Izmame osmijeh trenutka 13. UVIEJK SAM TU Danas te ne osjećam onom tvojom ljubavlju Odsutna si i u pogledu Gledaš li očima neke druge daljine snova Ili si samo umorna od svega Ili su to oni ženski majčinski ludi dani kada odmaraš dušu u tišini Tu sam ako treptajem pomisliš na mene Osjetiti ću te opet toplinom Zdravko Odorčić

ona je božica još od prije raja od sna samoga postanka njezine gene nosi ovaj šaroliki svijet vrtnjom svemira sama sebe oplodila je djetetom iz nutrine svoje donijela svijetu pokoljenje za nastavak čovjekove vrste bog je čovječanstva iznjedren ljubavlju iz njezine utrobe ubadali je bodeži sječiva i siline munja lomili ratovi svjetski razlomili tijelo na mišićavo muško ostalo joj žensko nježnost duše pravedsnost i snagu uma ostavila sebi ko ' koske psima ostatke dala muškarcima nek glođu Zdravko Odorčić

4. PRESTAO SAM TE VOLJETI sve je bilo jasno u prvom tvom dodiru u podrumu skrivenog cafića dlanom sam ti poželio stidljivo lice vjernošču vjenčati toplinom ti usne poljubiti U šaku sam te skupio kako bi te čuvao od samoga sebe od vjetra i nevere narasla si pa mi iz šake kliznula vjetrovima jedra raširila i ja sam te jednostavno prestao voljeti Zdravko Odorčić

tako se kratko znamo i sumnjaš ponekad u moje osjećaje nevjerica te lomi misleći sneno gdje li mislima lutam dvoumiš se jesam li uistinu onaj pravi tvog životnog puta a ja sve svoje slike o prošlosti obrisao kada sam tebe upoznao Zdravko Odorčić

pogrebali smo lica ostali krvavih obraza što iscrtali su ožiljke plazili krvavo jezike riječima od kojih boli srce i zastaje u strahu lijepili krivnje na čelo bez imalo milosti i još manje pameti mučno odlazili danima vraćali se suzom na drhtavoj pukloj usni raspukli se proljećem na suhoj goloj grani bez začetog ploda smirajem duše utihnuo moj ponos i čežnja za onim jutrima pogleda poljupce strasti netko joj sad drugi na topli dlan lijepi drugi se okom u njezinim očima oslikava osmjehom želje ćutim u sebi ljubav ionako je sve otplovilo poplavom proljetnom Zdravko Odorčić

30. NAOPAKO LA FONTEN vrijedan biti ko mrav uporni i pčela radilica skupljati domu plodove u mravinjak il košnicu žrtvom sebe za uspjeh cijele zajednice bez odmora uvijek udarnikom vedrim biti slušati glazbu što milozvučno violinom cvrčak svira ne radeći ništa slavu zemljom i bogatsvo prikuplja smješeći se robu što danima pokorno samo rinta u životu uvijek netko ko crnac radi netko opet vječno u hladovini muda hladi Zdravko Odorčić

volio sam tvoje uvijanje tijelom dok pravila si gnijezdo na mojim golim grudima i tvoju ruku koja me čvrsto toplinom stiskala oko vrelih slabina tvoje poljupce što grijale su moj umorni vrat trepavicom dodirivala mi lice bila si sigurna u toj toplini nježnosti ja sam te zagrljejem čuvao Zdravko Odorčić

U godinama što žele mi zgrbiti leđa često mi u mislima njegov osmijeh Sve naše česte nesuglasice kao dlanom zamagljeni parom prozor obriše Od mog djetinjstva sam se s njim i on samnom na brvnu rozima nadmetao Boli smo se nisko i ispod rebara dokazujući svak ' svoju ludu tvrdoglavost I u tom sukobu nije bilo pobjednika samo sam ja svoje suze skrivao muški Jutrom dok se na posao dizao za njim je iz boce mirisala domaća šljivovica U svoju torbu navikom je spremao sol i malo luka kruha masti i slaninu Unaprijed je rukom majci odmahivao kada bi prije odlaska u podrum silazio Iz bureta na cug vino u bocu bi presipao i svom gablecu umotan u novine dodao Sjeo bi na bickl do prve krčme gdje je nešto na stoječki popio i cigarete kupio Osmjehe putem ostavljao u svoju tvornicu prvi stigao rada se nikad nije bojao Nije dolazio u školu i za moje učenje pitao iako mi je razrednicu krišom gledao Kao i onu sisatu u krčmi konobaricu što ga je gutala dok je svirao harmoniku Briga o djeci bila je materina on je samo na kraju godine pažljivo čitao ocjene I nagradio ako je dobro bilo i grdio ako je u svjedožbama loših ocjena bilo Bez vike bi podbodao kako me bez škole čeka samo teški kramp i lopata Posao čistača ceste kao što je i on obični osmosatni radnik na traci u tvornici Proleteri svih zemalja ako vas ne uništi komunizam sjebat će vas kapitalizam Znao je pripovijedati sam sebi gledajući na televiziji partizanske filmove Govoreći onu narodnu use i u svoje kljuse ništio je sve svjetske teorije zavjera O Bogu i komunizmu o partiji i radničkoj klasi pjevajući neke svoje pjesme Ne znajući da tako otkriva svoju dušu ljudsku grleći život i običnog čovjeka Pjevao je zagorske pjesme slaveći Uskrs i Prvi maj i Božić i tradiciju Otišao je trzajem svemira držeći me za ruku gledajući me uplakanim očima Osjetio sam ljubav u jecaju duše i onda smijeh kojeg i danas sjećanjem čujem Zdravko Odorčić

Iako prihvaćam dobru staru filozofiju činjenice da se uči dok si živ Negdje mi se pamćenje kovitla u bjelini mozga i pobrka sjećanja Tako mi se greške ponavljaju i na njih se spotičem koljena krvavih Raspukle cigle ispustile pjeskovitu žbuku udarcima moje tvrde glave A pesnice iscijepane ožljicima od udaranja u inata u hrastove daske U nama ne živi jing i jang tihi smiraj naše duše već anđeo i crni vrag I u toj borbi življenja za dobro i zlo pobjedi znatiželja za nepoznato U tu crnu rupu bez dna vuče te neka nevidljiva sila u kojoj plešeš Svoje skrivene grijehe vrteći se razuzdan uživajući samoga sebe Pljuskajući druge dižući se u visine gazeći im prste ko opušak cigarete I dok oni ponizno cvile tvoju nadmoć ti se cerekaš u svojoj moći A kad te drugi zgnječe plačeš ko usrano dijete piškeći u svoje gaće Tražiš one dobre anđele a vrag ti se iza maske cinično smije Al život je ljepši naopako živjet usprkos drušvenih pisanih morala Užitak je konobaricu po guzi dlanom dotaknut ' u sise joj oveće zavirit ' Strašću potrošit ' tuđu ženu ženi nečijoj ruke u gaće međ ' noge stavit ' A poslije je proglasit kurvom kamenjem zasipat ' s pepelom na glavi U tom vrtlogu nereda svak ' vuče na svoju stranu ugađajuć sebi Bolje je od tuđeg uzet nego sam znojem i žuljevitim rukama gradit ' Koliko god učio vidio nepravde tuge i jade ako se ne prikloniš sili I ti jadan postaješ zgažen u ovom svijetu gdje anđeli su čini se otišli Pa skvrčenog stomaka grebeš isprazna obećanja čekajući bolje sutra Na klupi samotnoj hraneći golubove mrvicama kruha odavno stvrdnutog Kad bolje razmislim bolje je ne znati nego cijeli život učiti a glup biti Biti dobar i razuman a ionako će te ko ' crnu ovcu kad tad oštrigati Zdravko Odorčić

ispratio sam noć u kojoj sam mislima načinio najljepšu kočiju jutrom pozivam ptice na svojim krilima paperja neka je ponesu tebi posjest će te kao moju najljepšu princezu našega carstva neba aleja stoljetnih hrastova umotat će te hladom milovati bijelo lice vjetrom ja nisam kraljević il ' princ, samo sam pjesnik sanjar svojih snova a ti jesi moja princeza što rukoljubom daruvat ću meko usne povesti te u bajku mojim željama mašte noćima već napisanu i dugo te zagrljajem ljubit dok nam usne od poljubaca ne utrnu uživati u tebi zamotanoj u paperje moga krila dok se ne probudim Zdravko Odorčić

lutao sam morima kao Odisej svojom barkom treažeći svoj dom čeznuo za ljubavlju koja me je daleko spokojno vjerno čekala i u tom nemiru morskih oluja i divovdskih valova straha lažne su muze napadale moje srce vješto glumeći tebe u ludilu bunila spopale su me i magijom varale meduze Gorgone teško se oduprijeti ljepoti lica očiju bojanih gavranovim perom svim slatkim dražima umiljatih tijela i dražesnih vrelih osmijeha njihovim lažnim maskama voskom otisnute ličeći na tebe ljubavi moja hvala tvom pogledu što prešao mi zjenicama i spasio me zabluda Zdravko Odorčić

dopirao je vjetrom iz medenih usta pogledom očiju boje kestena božanski glas kao iz rajskog vrta glasnicama lire praiskonske pticama u letu zaustavila se krila ušutjele pjevice mukom labud utihnuo za ljubljenom svoj posljednji pjev smrti nebeskom tišinom teku note iz njene duše srcem pjevane i sve je stalo vrijeme se u tišini zaustavilo vrtnjom i sluša njezin glas grudi joj se nadimaju udišući sklad neba izdahom se svemir opija što zastao je u trenutku vremena žena to ljubav pjeva sjedeći uz obalu na toplom kamenu Zdravko Odorčić

vrhovima prstiju željela je dodirnuti modrinu praznine neba od oblaka bijelih dlanovima činit ' kuglice pamučastih niti na leđa leptira željela je sjesti i s njime livadom letjeti pticu je pojila u ruci molila njezina paperjasta krila nije znala kako poletjeti beskarjem mašte svemira mišlju je čeznula vidjela ispod sebe ponor visokih planina široko plavetnilo mora mreškastih plavih uzburkanih valova neuka letenju nikako da joj narastu velika bijela krila zaboravila negdje da letjeti se može samo ljubavlju u dvoje Zdravko Odorčić

znam da sanjariš letiš zvijezdama svjetlucavim svodom tražiš svoj san nedosanjani kao što ga i ja oduvijek tražim virim često iza bijelog mekog pamučnog oblaka gledajući te kako se osvrćeš u svoje djetinjstvo i tražiš me sretnu nam se pogledi a ti ne znaš da sam to ja, tvoj san sanjanja kada ti se osmjehnem ti spustiš glavu i trepavicama presječeš pogled nisu nas začarale nebeske vile zlatnim prahom štapića našu bajku ljubavi moramo sami načiniti svojim dodirom usana ja ću te i dalje čekati dok jednom ne zastaneš i dodirneš me pogledom Zdravko Odorčić

noćas me tvoje oči opet gledaju dok borim se sa snom tražim te zjenicom drhtavom usnicom šapatom dozivam zgužvan u jastuku otkrivam ti se nemirom kožom golom osjetim tvoj dah grije me sanjivog tebi prepuštenog zaljubljen ipak u nestvarnost il ' samo u svoje snove nedaš mi dvojbe poljupcem mi snove činiš zbiljom i grlim te čevrsto svojim bitkom u sebe te snagom stežem ljubim već noćima zoru s tobom ljubljenjem dočekujem moja pjesnička ludost i dalje te čežnjom sanja snovima Zdravko Odorčić

28. PONOS U ISTINI mljeo sam zubima kamenje što bacali su na mene u pijesak sam vremenom nek curi stavio u pješčani sat sitno žrvnjem dušom sipio i nisam suzama bola ni jednom zaplakao svaki puta sam ponosno gomilom krvnika zakoračio visoko podigao glavu pogledom u njihove krvave oči udarci biča nisu boljeli po goloj koži ljušturu moju mogu do mile volje tući dušu mi bič i kamenje ne može dotaći Zdravko Odorčić

otkucava podne a ti si još samonm u čarobnom jutru negdje se sobom igraju naši razigrani poljupci osmijeha padnu na jastuuk i golicaju trbuhe ispod pokrivača dodiruju uzdahe na tvojim dojkama ljube koljeno golo želio bih ljubavlju tvome ustrptalom srcu zauvijek dati dom moje umorno čeka tvoje otkucaje u mojim venma od praiskona i još dalje od postanka zaljubljeno te nebom traži osjetim te blizu umotavam u tvoje niti mislima zovem a ti se i dalje daljinom na moje usne naslanjaš Zdravko Odorčić

sjene noćnih leptira doveli me do ušća rijeke i slanoga mora zrikavci poje sa žednim pricama riječnim što dozivaju kišu krijesnice trepere možda osvijetle put riječnoj vili što u njoj sni dlanom vodu veslam možda te iz dubokoga stoljetnog sna probudim hoćeš li pogledati običnog pjesnika svojim boje rijeke sanjivim očima ispod žutog lopoča virom voda rijeku bistrinom kapi uzburkala trava li je il ' to tvoje kose viore talasom dubinama tvoje li je tijelo il je samo obična riba zapljusnula perajama moje lice probudila moje oči umorne od snivanja čekajući umivanje tvoje ruke Zdravko Odorčić

čini mi se kao da sam zgog tebe pobjegao iz stvarnoga svijeta stvrio bajku nedosanjanu u kojoj te vidim bjelinom oblaka umotanu dvorcem gdje radosno sretna bosonoga u dugoj bijeloj haljini koračaš sa izvora čistog vodu dlanom piješ prekrasno lice rumeno umivaš stvaram deja vu svijet s tobom bajke već proživljene mislima pišem a ti se samo djetinjasto smješkaš mom pogledu što te guta nježnoću prstima po vodi uzdigneš kapljice i poprskaš mi čeznutljivo lice smočene odjeće tvoje grudi obrisima mame moje želje skrivene i nestaneš u magli čim otvorim oči željom da si zbiljom uz moje rame Zdravko Odorčić