Alaster, moj sijedi starac, me poslao ni manje ni više nego vilenjacima.. ovaj da-vilenjacima... ' pa zašto mi nikada o tome nije pričao ' ' nije ti mogao pričati jer je izričita zabrana spominjanja naših bića izvan ovoga svijeta, svijeta sijenki... gdje postojimo već više od milijun godina, naravno-vaših godina... on je tek netko tko surađuje tu i tamo s nama, no, nećemo sada o tome... djevo.. ' ' ovaj ' prekinuh ga žurno, ' još uvijek ne razumijem zašto me poslao, ta nije li rekao da imam važnog posla...? ' ' tko je rekao da još uvijek nemaš, ali žurbom nikada ništa nećeš riješit... trebaš biti dovoljno spremna, što sada nisi.., nego, želio bih te upoznat s Miriam, ona će te pratiti na tvom putu.. mislio sam da je prikladno da to bude žena, ipak ćete si štošta morati povjeravati.. ' u bljesku ispred mene stvorila se Ona, da ne reknem - Ono-bila je nadnaravna... srebrena kovrčava kosa presijavala se pri najmanjem pokretu, prozirno-bijela put otkrivala je plavkaste žilice, oči, tako svijetle, neke neodređene zelenkaste boje prodirale su kroz mene, a najsavršenije što sam ikada vidjela bila su njezina krila... neopisivo treperava, kao da nisu materijalizirana, kao neka zelenkasta vatra što je tinjala iz svih smjerova njezinih leđa, prošarana srebrenim nitima... bila je obučena u, ni više ni manje, nego svijetlo-ljubičastu haljinicu do koljena, bila je bosa, a o gležnju joj je visio lančić sa zvjezdicama... savršena, rekla sam da je savršena.. lice tako malo, tako ljupko, pokreti graciozni.. osjećala sam da upravo mogu umrijeti pored ovakve nesnosne vrtoglavice savršenstva