zbog svega toga, odlazak u dm, za mene predstavlja oveći šok. nekih desetak metara prije ulaza, već se polako tresem i smišljam načine kako da pitam di je što, a da ne budem baš ono vulgaris ' oprostite, di vam je to... '. onda se obično odlučim za taktiku proučavanja nekog proizvoda koji meni izgleda sličan onome što tražim, pa onda kao suvereni vladatelj tog proizvoda priupitam ' a da li možda imate..., čuo sam negdi za to... ' ma znam da sam proziran, ali eto, ne osjećam se posran kad me uputi di trebam. samim ulaskom u dm, počinjem se znojiti, ali stvarno. dobro ne doslovno znojiti, ali postaje mi vruće. mislim, kad bi živio u dm-u da ne bi treba kupovati zimsku odjeću. i onda šok. na koju stranu gledati, ići, tražiti... onda prvih pet minuta pređem sve police u nadi da ću primjetiti ono što tražim (dosad sam tražio one vrećice za filter kavu i jutros okvir za slike). naravno da nisam naša. prisiljen pitati, ko za naopako nikad naći nekog blizu da ti kaže di bi to moglo biti, nego obavezno moram otići na drugi kraj dm-a i onda nakon pitanja vratiti se policu dalje od one na kojoj sam odusta. oba puta dosad, nisam naša ono što sam tražio. možda je to znak da više ne idem tamo možda.