Efektu izvedbe pridonijeli su i kostimi Irene Sušac, ali i scenografija Andree Staniscija, odnosno svjetlo Zorana Mihanovića.

Suptilno svjetlo Zorana Mihanovića ovdje je izgubilo bitku s osvijetljenim gradom, pa je predstava s jednakim efektom mogla biti postavljena i na stadionu na Poljudu, pod reflektorima i uz navijanje Torcide.

Uz videoprojekcije Gorana Škofića, koje su se borile za svoje mjesto i za svoju riječ, i uz neprestane, obećavajuće primjedbe vještaka svjetla, Zorana Mihanovića, te su se zornosti pokazale kudikamo učinkovitijima i atraktivnijima od svega ostaloga.

Sve je na ruku išlo svjetlu Zorana Mihanovića.

Tako se, uostalom, ponaša i rasvjeta oblikovatelja Zorana Mihanovića, usredotočena na brze, gotovo neprimjetne skokove u različita raspoloženja i primisli.

Kako je drama iz gargantuovskih Rostandovih gabarita svedena u komornost i gotovo potpuno lišena scenografije, uspjeh Cyrana položen je u ruke glumaca, oslonjenih osim na svoju vještinu jedino na majstorsku rasvjetu čovjeka koji je kazališni zanat po tko zna koji put pretvorio u umjetnost Zorana Mihanovića.

Veliki je udio oblikovatelja svijetla Zorana Mihanovića koji je slijedio osnovnu ideju i ugođaj djela prožetost ljubavi i smrti, Erosa i Thanatosa.

U takvoj konstelaciji, kostimi Marite Čopo samo ocrtavaju izgubljenost suvremenog čovjeka, dok oblikovanje svjetla Zorana Mihanovića vjerno slijedi dramaturške odrednice.

Ne smije se zaboraviti ni glazba Stanka Juzbašića koja se referira na Vivaldija i daje boju pa i poticaje prizorima, kao niti u ocrtavanju atmosfere, sjajno svjetlo Zorana Mihanovića.

Majstorska ruka oblikovatelja svjetla Zorana Mihanovića začudo ne propušta svjetlo kroz prozore i ne mari previše za kontrast svijetlo tamno, no mekoće i dramskih akcenata ima u izobilju.

Pamtit ćemo baletne, osobito krhke solo dionice, koje je oblikovao Dinko Bogdanić, pamtit ćemo prodorne i iznenadne bljeskove orkestra, zbora i solista HNK, pamtit ćemo izvrsnu redateljevu scenografiju, odlične kostime Lea Kulaša, tihu tamu i svjetlost Zorana Mihanovića...

Scenografski funkcionalizam (bolnički kreveti, montažni pleksiglas) Vesne Režić i minimalistički dizajn svjetla Zorana Mihanovića (bolnički sfumato i težnja komornom) bolji su dijelovi produkcije kada se upare s glumački neujednačenim izvedbama, patetičnim sekvencama vile/balerine i teško probavljivim izborom glazbe.

Oblikovanje svjetla Zorana Mihanovića u predstavi Prije sna dojmljivo je naglašavalo kako poetsku tako i realnu atmosferu scenskog događanja.

Skučenost prostora širilo je svjetlo Zorana Mihanovića, dok su kostimi Irene Sušac bili oskudni i preslobodni te u neprimjereno depresivnim tonovima u drugom činu.

I kada znalački i umješni svjetlosni efekti Zorana Mihanovića obasjaju Juditu u finalu opere, ona je u svečanoj srebrnoj haljini s velikim crvenim plaštom, što bi priličilo postmodernoj miksturi.

Sasvim posebnom dojmila se suradnja redatelja s Matkom Trebotićem, likovnim umjetnikom posve atipične scenografske poetike, koji kao rijetko tko nužnu praktičnost (brza promjena scena) nadograđuje doista originalnim rješenjima, u Juditi dramatičnom arhitektonikom križeva, uz majstorsko oblikovanje svjetla Zorana Mihanovića.

Scenograf Marko Japelj i kostimografkinja Irena Sušac uz pomoć oblikovatelja svjetla Zorana Mihanovića sjajno su slijedili redateljevu zamisao.

Pa ako se tim podmuklim čarolijama zornosti još pridoda i oblikovanje svjetla Zorana Mihanovića, svjetla koje ostvaruje unutrašnje obzorje nalik vremenskoj beskonačnosti, onda proizlazi kako se tu imalo kudikamo više toga za vidjeti nego za čuti.

Uz pomoć rasvjete Zorana Mihanovića postignut je kontrast segmenata scenografije s tamnom pozadinom, a na ovakav je način i dodatno podcrtano njihovo simboličko značenje.

Scenografija (Vesna Režić) i kostimografija (Danica Dedijer) bile su i funkcionalne i živopisna kolorita, dok su poprilično mračnu atmosferu života na ljudskom dnu, u kojem se nađe i nešto duha, pomogli stvoriti nenametljivo svjetlo Zorana Mihanovića i glazba Mirka Krstičevića kombinirana sa starim splitskim napjevima, premda iz pomiješanih razdoblja (stručni suradnik za glazbu Ljubo Stipišić).

Premda upitna dramaturški i s režijom koja nije baš sve stavila na svoje mjesto, ova predstava se vješto koristi ambijentalnim mogućnostima otoka naseljenog isključivo zečevima (po danu i nudistima) u čemu joj presudno pomaže svjetlo Zorana Mihanovića koje razigrava puno više od improvizirane pozornice.

Koreografija Snježane Abramović Milković decentna i u službi redateljevih ideja, dok se od meštra svjetla Zorana Mihanovića više očekivalo, ne u blješavilu igre, nego kontrastima sfumata i reflektorski ciljanim mlazevima u nizu dramskih naglasaka...

Kostimografija Danice Dedijer bila je nedosljedna, lutajući od mode pedesetih godina prošloga stoljeća do odjeće suvremenih subkulturnih skupina, dok su vrlo uspješni bili koreografija i scenski pokret Marka Boldina te svjetlosni efekti Zorana Mihanovića.

Svakako, iznimno je lijep i dojmljiv vizualni dio tog začaranog brezika (scenografija Dinke Jeričević uz oblikovanje svjetla Zorana Mihanovića i video-dizajn Ive Kraljević) iz kojeg izranja zbor tamni, sudbinski neumoljiv niz seljanki u crnini.

Protagonisti su razigrani do maksimuma, zbor je bio na visini zadatka, a posebno treba pohvaliti majstorski napravljeno svjetlo u čistoj kazališnoj maniri Zorana Mihanovića.

U ambijent oživljen majstorskim svjetlom Zorana Mihanovića i diskretnom, ali scenski vrlo funkcionalnom, po dubinskim planovima mišljenom scenografijom Slavice Radović skladno su uklopljeni kostimi Dijane Kosec Bourek, likovno, ali i značenjski različiti za svaku scensku grupu.

Tu se, dakako, presuđujućom pokazala nazočnost oblikovatelja svjetla, Zorana Mihanovića, koja spaja te rastavlja prostor i vrijeme u nove jedinice mjera.

Usklađenost prostora i akcije u jednom estetski promišljenom viđenju koje sjedinjuje ljepotu vizualnog (u dosluhu s funkcionalnom scenografijom Marka Japelja, prelijepim kostimima Irene Sušac te oblikovanjem svjetla Zorana Mihanovića), uz puno razumijevanje specifičnosti pjevačke strane svake pojedine uloge, glavne su značajke Kicine redateljske intervencije.

Adekvatna redateljskoj koncepciji bila su i ružna scenografska rješenja Branka Lepena, a poznajemo i bolja osvjetljenja Zorana Mihanovića.

Predstavi, istina, pomaže niz " vanjskih " faktora, prije svega scenografska intervencija Ive Knezovića i svjetlo Zorana Mihanovića koji su od mrtvog i neuglednog prostora u stražnjem dvorištu HNK stvorili pravu malu latinoameričku četvrt i verandu u debeloj hladovini stabala na kojoj egzistira ovaj mikro svijet.