A kada zaspim, Znam da snovi mogu biti crni i crveni, Mogu biti tako divni da se u tu svjetlost ne usudim niti pogledati, Osjećam se kao zrno prašine, Nedostojno tolike milosti, I mogu se samo iz dubine srca pokloniti, A mogu me i demoni u njima proganjati, I onda ću ruke sklopiti, I da jutro ćim prije stigne moliti, I sve će u svoje vrijeme prestati, I opet će mi se isto pitanje pred očima pojaviti,