Kad se sve zbroji, i ne čudi golemi odaziv poznatih faca na otvorenu ovog Olimpijskog taekwondo centra, stigli su Đurđica Bjedov, Igor Štimac, Deni Lušić, Boško Čavka, Zvonko Bego, Gordan Kožulj, Ivan Kljaović Gašpić...

U splitskom Hajduku, pak, svojedobno su igrali braća Ivo i Zvonko Bego, dok je njihov najmlađi brat Boran nastupao samo za mladu momčad velikana iz Dioklecijanova grada.

Zivija ti nama 100 godina Legendo..... Lipo te je bilo gledati dok si jos igra Ti od traga a brat u napadu Sta mu je drugo bija Zvonko BEGO Nego brat molim prosvjetli me

Vrijedi zapisati taj popis svečara: Vladimir Beara, Zvonko Bego, Mario Boljat, Ivan Buljan, Nikica Cukrov, Vinko Cuzzi, Josip Čop, Vilson Džoni, Ivan Gudelj, Dragan Holcer, Ivan Hlevnjak, Jurica Jerković, Ive Jerolimov, Ante Jurić, Ivan Katalinić, Mišo Krstičević, Frane Matošić, Branko Miljuš, Dražen Mužinić, Pero Nadoveza, Zlatko Papec, Ivan Pavlica, Luka Peruzović, Ivan Pudar, Boro Primorac, Vedran Rožić, Blaž Slišković, Nenad Šalov, Ivica Šurjak, Zlatko Vujović, Zoran Vujović i Radomir Vukčević, od kojih su većina nazočila svečanosti.

Tako su grafit Bernarda Bajde Vukasa otvorili Igor Štimac i Zvonko Bego, osvajač olimpijskog zlata u Rimu 1960. te bivši igrač Hajduka i Bayerna.

Nije to kao nekoć kad bi izrazito daroviti Zvonko Bego morao te 1957. godine dočekati 17. rođendan e da bi smio nastupiti.

Zvonko Bego (Split, 19. prosinca 1940.), hrvatski je nogometaš, osvajač zlatne medalje na Olimpijskim igrama u Rimu 1960. godine.

Okupili su se na jednom mjestu Vladimir Beara, Zvonko Bego, Radomir Vukčević, Stane Krstulović, Ante Jurić, Pero Nadoveza, Dražen Mužinić, Dragan Holcer, Vinko Cuzzi, Vilson Džoni, Ivica Hlevnjak, Ive Jerolimov, Zoran Vulić, Zlatko Vujović, Igor Štimac, Dragutin Ćelić, Darko Dražić, Tonči Gabrić, Goran Vučević..., te brojni drugi igrači, koji su desetljećima harali nogometnim terenima u Hajdukovu i državnom dresu.

To su Andrija Anković, Milivoj Bebić, Zvonko Bego, Mislav Bezmalinović, Đurđa Bjedov, Duje Bonačić, Željko Jerkov, Deni Lušić, Aleksandar Kozlina, Duje Krstulović, Nikolaj Pešalov, Renco Posinković, Petar Šegvić, Mate Trojanović, Velimir Valenta i Ante Žanetić.

Bio je tu predsjednik Hajduka Marin Brbić, izbornik hrvatske reprezentacije Igor Štimac, pa igrači prve momčadi bijelih na čelu s trenerom Mišom Krstičevićem, Gagini suigrači Bogdan Kragić, Geza Šenauer, braća Ivo i Zvonko Bego, te drugi veterani kluba Ivica Hlevnjak Bukle, Vilson Džoni, Ante Ivković Zonzi, Zoran Vulić, Tonći Gabrić...

I evo su se okupili Pleško, Karamba, Krnić, Viđak, Aljinović, Colnago, Boran Bego, Ostoja, Zvonko Bego i Lulić.

To su Zvonko Bego, Jukić, Pleško, Vele Aljinović, Cuzzi, Colnago i Garov.

Ja san ih gušta slušat, i sve san čeka kad će Zvonko Bego reć koju.

Dugi niz godina je Zvonko Bego, jedan od najtalentiranijih igrača Hajduka, figurirao kao rekorder, debitirao je u prvenstvu protiv Beograda (bivši BSK) u veljači 1958. sa 17 godina i dva mjeseca.

Znanci i prijatelji kao Meja Vujanović govore da je igrao za Sukoišansku, a veliki prijatelj Mate Talajić zna napamet i momčad: - Zvonko Bego je koji put zna bolje branit i od Paške Viđaka za našu ekipu, a iz te generacije pravi igrač još je postao i Mile Viđak, Ivo Bego i treći brat Kubala, Borko koji je bija najveći talent, skoro ka i Srećko Kilić, onda u klapi a danas profešur fizike, izgubljen za nogomet jer je slomio ruku, pa nogu, onda rebra i aj ča... Veliko ime još je bija i Srđan Fredotović.

Kako na ekranu nije bilo ništa, onda je normalno da mozak razvije svoje kinemaskop platno i da se na njemu počnu pojavljivat igrači u bilin dresovima, svi lipi, razvijeni, a meni malome koji ih gledan iza žice činu se ogromni, jaki i paru božanstva, a onda se iz te skupine izdvaja Zvonko Bego, pa na upućeni centaršut leti zrakon, i dok pada na prsi, peton pogađa balun, i balun kraj iznenađenog Šoškića ulazi u mrižu.