Ako polazimo od tvrdnje da je č ovjek nositelj specifi č noga duha koji č ovjeku omogu ć ava da stupi u odnose, onda je sve ono što č ovjek stvara na temelju tih odnosa zapravo utjelovljenje č ovjekova duha, a to je kultura.

Kada kažem duša, aludiram na najbolje u č ovjeku, na iskru vje č nosti u njemu, na ono gdje je sabran integralno, gdje pronalazi sama sebe i svoje dostojanstvo te bitne odgovore o samu sebi tko je on, koji je njegov položaj u svijetu i svemiru, koji je smisao života.

Tada sam shvatio što zna č i stvar uzeta iz duše, i uop ć e duševna istina, i u kakvu užasavaju ć em obliku može č ovjeku biti predo č ena tama i zastrašuju ć a odsutnost svjetlosti.

- Č ovjeku katkada treba mnogo vremena da nove blizine nauči razlikovati od samoće.

Ono što je 1945. prepoznao u prekomjernoj savezni č koj uporabi sile uz pomo ć moderne tehnike, a jednako se oštro suprotstavio bezobzirnim č istkama i progonima kolaboracionista po završetku rata, dobilo je svoju teorijsku eksplikaciju u Pobunjenom č ovjeku.

U Pobunjenom č ovjeku aforisti č ki zaklju č uje: A na pozornici, kao i u životu, monolog prethodi smrti.

Zna č i li to da današnjem č ovjeku, kako se č esto č uje, nedostaje duše?

Kupnjom neke od tih stvari poma ž emo drugom č ovjeku, a to je danas mo ž da i najva ž nije od svega.

Takva razmišljanja naposljetku dovode do teze o nemogu ć nosti pripovijedanja, ili do modificiranja granica izme đ u fikcije i zbilje, što se o č ituje u Č ovjeku bez svojstava, gdje se kao tema pojavljuje upravo njegova vlastita poetika.

Kada njema č ki književni teoreti č ar Winfried Fluck govori o imaginarome oboga ć ivanju zbilje kao primarnoj funkciji romana, time tematizira mogu ć nost da roman postane motor kulturnog prekora č enja granica i dehijerarhizacije žanrova, što Musilov roman potvr đ uje svakim novim recepcijskim č inom, jer je č itatelju otvorena mogu ć nost da, poput Ulricha, mašta o mogu ć nosti da živimo onako kako č itamo, jer u Č ovjeku bez svojstava sveprisutni romaneskni osje ć aj za mogu ć nost upu ć uje da sama zbilja u sebi sadržava nemogu ć e stanje.

Penna su izrazito privla č ile nerijetko ugrožene šire marginalne socijalne skupine i slojevi društva, poput arhetipskih ameri č kih autsajdera Indijanaca u Malom velikom č ovjeku te radnika i Afroamerikanaca koji se u Potjeri bez milosti sele u potrazi za poslom.

Tako u knjizi Europa 92. i Hrvatska 91. Novosel piše: Kad bi samo prije nekoliko godina nekom našem obi č nom č ovjeku postavili pitanje samodefinicije, on bi, uz č asne iznimke, sebe odredio kao pripadnika malog, skromnog naroda, naroda koji doduše živi u jednoj od najljepših zemalja svijeta, ali to i tako nije njegova zasluga.

Ulogu naratora autor je dodijelio č ovjeku koji se usto, kao uslugu prijatelju, njegovoj supruzi mora pokazivati još neuspješnijim i nesre đ enijim nego što zapravo jest (kako bi ona došla do zaklju č ka da je s mužem dobro prošla), pa č ak mora i negirati vlastitu ljubav prema glazbi koju i prijateljeva supruga voli, što ih je u mladosti i povezalo.

Taj proces svršava najmra č nijim i najjezovitijim monologom stanovitoga potpukovnika koji govori o Apisovoj ulozi u srpskoj povijesti i zloglasnoj Crnoj ruci, a Krleža kao trabunja o Č ovjeku koji ć e jednom na što ga autoritativni militaristi č ki glas naprosto prekida i tjera s pozornice.

Ono što je Will Smith bio Mattu Damonu u Legendi o Baggeru Vanceu ili Don Cheadle Nicholasu Cageu u Obiteljskom č ovjeku, to je Queen Latifah nesretnoj Emmi Thompson.

Tolstoj se nemo ć i unato č uvijek usu đ ivao te ju je stoga i znao sjajno prikazati ustrajavaju ć i da posljednje stvari č ovjeku donose prosvjetljenje i radost, bez obzira na život koji je tomu prethodio.

To samozadovoljstvo ubija u č ovjeku stvarala č ki impuls.

Što odgovoriti č ovjeku koji kaže da ć e radije služiti Bogu nego č ovjeku, i koji je siguran da ć e oti ć i u raj ako vas zadavi?

Gilles-du-Gardu, Vézelayu i Leonu, a autor se doti č e i katedrale u Chartresu te kroz nekoliko re č enica ocrtava razmišljanje svojstveno č ovjeku 1100. kada se križari uspore đ uju s Mojsijem, Makabejcima, Karlom Velikim pa i sa samim Kristom (kroz književnu figuru metafori č ke komparacije).

Primijenjena znanost treba služiti č ovjeku, a ne obrnuto.

Tema o č ovjeku kojemu su jedni sudili, drugi ga htjeli ubiti, a tre ć i ga sve č ano pokopali intrigantna je i zanimljiva posebno kada je piše najve ć i memoarist krugovaške generacije i epohe kako je elipti č no rekao Nedjeljko Fabrio.

Podsvijest, taj arhetipski element u č ovjeku i društvu kojemu se umjetnik obra ć a, veoma je bitan, ali on mora u toj matrici umjetni č koga djela biti osviješten, mora biti podvrgnut racionalnom, redu, pravilima.

Kada HGW tako na samom kraju filma prolazi pokraj knjižare, uočava veliki plakat s Dreymanovim portretom i oglas za njegov novi roman Sonata dobrom č ovjeku.

To je to č no koliko i tvrdnja da se naš ukupni životni supstrat promijenio: po č evši od samih medija i globalnih procesa do na č ina razmišljanja, ukusa i mode, potroša č kog mentaliteta i oblika života koji suvremenom č ovjeku ne da vremena da misli, da ima svoje stajalište, ve ć eventualno da bira gotova rješenja.

No sam je u Č ovjeku bez zemlje ipak upotrebljava jednom: pravila postoje da bi se kršila.

Na prvi pogled moglo bi se č initi da navodni san prosvjetiteljstva o sveobuhvatno obrazovanom č ovjeku kona č no dobiva ozbiljenje u svestrano informiranu društvu.

Hrvatski č itatelji, sre ć om, s tim su se segmentom recepcije ideja iznesenih u Pobunjenom č ovjeku i oko njega mogli upoznati što zahvaljuju ć i Izabranim djelima iz 1971, u kojima je donesena ve ć ina važnih polemi č kih tekstova iz toga doba, što u iscrpno argumentiranoj studiji koju je Jere Tarle po č etkom devedesetih posvetio sudbini Camusova djela.

Ondje su ilustracije koje prate opise ubojstava, tako đ er karikature sudaca, što posjetitelja uvodi u drugi dio izložbe gdje je središnje pitanje može li č ovjek doista suditi drugom č ovjeku, to jest je li ubojica potpuno ili samo djelomice odgovoran za svoj č in.

Obitelj kao sustav razlika Revolucionarnost njegova pristupa č ovjeku ogleda se u odbijanju ikakve esencijalizacije kulture bilo kao proizvoda linearne evolucije ljudskoga društva (evolucionizam), bilo kao skupa sastavljena od invencije i me đ usobna kulturnog kontakta (difuzionizam) ili pak razli č itosti zadovoljenja bioloških potreba (funkcionalizam).

Razvoj demokracije, prava manjine i poboljšavanje životnih uvjeta kao skromnije, ali č ovjeku primjerenije politi č ke ciljeve pretpostavio je globalnim projektima promjene ljudske naravi, zbog č ega je za života kritiziran i slijeva i zdesna, da bi potom uslijedila vremena u kojima su te slabašne i zastarjele humanisti č ke vrednote izrazito dobile na cijeni.