Bio je pisan čakavštinom i to glagoljicom.

Marko Marulić je svoju Juditu ispjevao upravo čakavštinom, a svoja su djela ovim narječjem pisali i Petar Hektorović, Hanibal Lucić, Petar Zoranić, Juraj Baraković, Jeronim Kavanjin i drugi.

Izvan teritorijalnih granica Republike Hrvatske, čakavštinom se govori u nekim enklavama Austrije, Mađarske i Slovačke (gradišćansko-hrvatski govori).

Svaka pjesnikinja predstavlja svijet za sebe, piše čakavštinom rodnoga kraja, a stihovi svake od njih odraz su osobnosti, različitoga stila, razine kreativnosti i snage emocija.

Imamo mlade voditelje koji govore čakavštinom, pjevače i glumce, a svi su jako otovreni i komunikativni, ističe Rasol koja kao temeljnu ideju Čakavskih susreta navodi upravo očuvanje i njegovanje čakavštine već od najranije dobi.

Stranci se odavna bave čakavštinom, a i danas su ponajbolji poznavatelji hrvatske dijalektologije među strancima: Willem R.

Danas je najbolja čakavska poetesa Pučiška Vlasta Vrandečić Lebarić, a vrlo specifičan poetski opus pisan čakavštinom Bola u svojoj literarnoj i kazališnoj radionici stvara i Ivica Jakšić Puko

Ljeta Gospodnjeg 1910. veliki Tin Ujević (1891. - 1955.) piše sonet Petar Zoranić, i to splitskom čakavštinom Marulova doba.

To je bila prva integralna zbirka pjesama pisana isključivo čakavštinom.

U prošlosti je dubrovački govor bio samostalan zapadnoštokavski dijalekt, a u novije doba on čuva dio svojih starih značajki, uz neke izoglose s obližnjom čakavštinom.

Neke su od njegovih samostalnih pjesničkih zbirki Proljetna svitanja (1935.), Svijetli putovi (1939.), Moj grad (1941.) napisana šibenskom čakavštinom; Gorak je zemlje kruv (1977.), Povratak (1990.) itd.

Najvećim dijelom stihovi su izgovoreni čakavštinom, među kojima i domaćih autora s otoka Brača, te kajkavštinom iz Moslavine i razumljivo ponajviše štokavštinom s prostora šire Hrvatske i BiH.

Drugi jedan ikavac štokavac, Tin Ujević, autor je divne čakavske pjesme Oproštaj, napisane u njegovoj mladosti Marulićevom čakavštinom.

I tako malo pomalo do marende.Pomalo dolaze i domaći iz sela.Najvažnije je ono vječno, čigovi ste? Kad se rodoslovlje razjasni sve je lakše.Babu su svi znali a mene pamte kao klinca kojeg su baba i dide čuvali još kao bebu.Čodd ih razoruža njihovom čakavštinom i odmah stižu pozivi na marendu.Čete vina, dojdite ča pojisti ala šu jedan hip.Izvlačim se, nije lako odbiti urođenu gostoljubivost ljudi sa sela.Svi priznaju da smo ih iznenadili kako smo tako brzo raščistili parcelu koju odavno nitko nije posjetio (cca20god). Jasno je da nas trojcu ne shvačaju ozbiljno ali da respektiraju Čodda kao svog.

Oni koji pišu čakavštinom (dijalektom), vrijeđaju i dobar dio svoje publike, vrijeđaju i sve ostale tako što poručuju: Moj je dijalekt bolji od tvoga, ako želiš govoriti sa mnom, izvoli nauči moje narječje.

Priče mogu biti pisane štokavskim standardom, kajkavštinom, čakavštinom ili kombinacijom ovih jezičnih izričaja.

Moje cijelo djetinstvo i mladenaštvo bilo je izmiješano čakavštinom i kajkavštinom.

Laureatima je priznanja uručio riječki gradonačelnik Vojko Obersnel, istaknuvši kako se već pola stoljeća književnom nagradom Drago Gervais Rijeka odaje priznanje onima koji se na poseban način ističu svojim stvaralaštvom, kreativnošću i originalnošću, i naravno čakavštinom, koju kao veliko bogatstvo našeg jezika i kulture moramo posebno vrednovati.

Najpoznatije pjesničke zbirke Ante Cettinea su Zlatni ključ, Laste nad uvalom, Magarčićeve ekloge (napisane splitskom čakavštinom), te Epitafi i poeme i Diorama djetinjstva, koje su mu objavljeneposthumno.

Prvi pjesnik koji je u 20. stoljeću propjevao čakavštinom bio je Mate Meršić Miloradić (1850. - 1928.).

Tu su i prastare crkve i crkvice, predivne staze za pješačenje, Aleja velikana s Vladimirom Nazorom koji je 10 godina svojeg života proveo u Kastvu gdje je započeo pisati čakavštinom, Ivana Matetića Ronjgova, muzikologa i skladatelja, Vjekoslava Spinčića, Matka Laginje i Matka Mandića koji su u teškim okolnostima druge polovice 19. st. proveli u borbi za nacionalna i druga prava naroda.

Za razliku od historiografskoga rada, Vitezovićev leksikografski rad manjim je dijelom sačuvan; najznačajnije mu je leksikografsko djelo rukopisni rječnik Lexicon latino-illyricum (hrvatsko-latinski dio je izgubljen), preslika kojega je objavljena god. 2000. Pisao je latinskim i hrv. jezikom, prvo rodnom čakavštinom, ali prihvaćajući poslije kajkavštinu i štokavštinu.

Komad je pisan suvremenom splitskom čakavštinom, a dramske situacije, naoko slučajno izabrane i nabacane sličice iz svakodnevnog života, snažno su povezane mediteranskim mentalitetom.

No što je bitno u svim tim pokušajima pisani su čakavštinom, ili mješavinom čakavštine i hrvatskocrkvenoslavenskog jezika, ili mješavinom čakavske i štokavske ikavice, a u Kašićevu prijevodu, uz ikavske i čakavske primjese (Kašić je Pažanin), prevladava rana ijekavska novoštokavština dubrovačkoga ili, deklarativno, »bosanskog« tipa (navodnici nisu slučajni).

Specijalni rat koji se vodi na ovom i nekim drugim forumima između Hrvata koji se uglavnom brane i Srba koji konstantno i ranije osmišljeno napadaju ima za cilj iskrivljavanje istine, plasiranje laži, veličanje vlastitoga naroda sa ciljem uvjeravanja nesrba da su oni Slaveni što po njima znači Srbi, (Slavenskim narodima se smatraju svi oni koji govore slične, gotovo uz malo više pažnje međusobno razumljive slavenske jezike), plasiranjem zaostale velikosrpske Vukove ideje da Hrvati govore slavenskim dijalektima koji rabe upitnu zamjenicu ŠTO, što je po njima isto što i srpsko ŠTA kao da neznaju da tu zamjenicu rabe mnogi slavenski narodi (Rusi, Bugari, Makedonci....), ali što i šta nisu ipak nije isto i k tome puno više bitno hrvatski zapadno štokavski govori prožeti su posvuda čakavštinom i dio su nekadašnjeg predturskog hrvatskog ščakavskog narječja.

Naime, hrvatski jezik nekoga tko npr. govori međimurskom kajkavštinom i hrvatski jezik nekoga tko govori istarskom čakavštinom razlikuju se toliko da je sporazumijevanje među njima uvelike otežano.

Ne može se dakle tu operirati niti s čakavštinom niti sa štokavštinom, nego s tisućljetnim kulturnim i narodnim razvitkom.«

Narodni se jezik razvijao u trima kulturno⠀ jezičnim područjima: u glagoljsko⠀ čakavskome u sjevernoj Dalmaciji, Kvarneru, Krbavi, Lici i Istri, u dalmatinskome s latinicom i čakavštinom, a djelomice i s ćirilicom i štokavštinom te u sjevernohrvatskome, pretežno kajkavskome području. (Nazivi narječja izvedeni su iz zamjenica ča, što i kaj.)

Znamo da su katolici, da govore ikavicom i čakavštinom i da sastavljaju glagoljske/latinične isprave na hrvatskom (dalmatinskom) jeziku (npr.

Kako je od djetinjstva bio u izravnom komunikacijskom doticaju s govornom čakavštinom i govornom kajkavštinom te sa standardnom hrvatskom novoštokavštinom, posebno je zanimanje pokazivao za pitanja hrvatskoga jezika.