U jednoj je facendi Joško Božanić (Čakavska rič, Split, 2002.) zabilježio ovo kazivanje u San Pedru (Kalifornija): Pri rata u Komizu, u moju doba, kal son jo bil mlod, bilo je lipo.

Objavljujući u publikacijama Anđeo čuvar, Omladina, Obitelj, Hrvatska mladost, Hrvatska smotra, Nova Hrvatska, Spremnost, Duhovni plamen, Čakavska rič ustoličio je jedinstvenost svog poetskog izričaja, ali i jedinstvenost svog stručnog poznavanja otočne dijalektike i njene razvojne preobrazbe.

Ta se " ručica vesla " na otoku Visu naziva i rucej, za što imamo i potvrdu Joška Božanića (Komiška ribarska epopeja, Čakavska rič, 1983.): Bile su daske koje bi se stavile ol bonka do bonka i oni koji je vozil bil bi se dvigal na tu dasku da bude višje da mu rucej ol vesla bude prema parsima.

Ante Kursar (Čakavska rič, 1982.) zapisao je ove riječi šepurinskog ribara: Ima jastogar sa jeni ' i sa dva završiča.

A Juraj Dulčić u tekstu Narodni pomorski nazivi u hvarskoj općini (Čakavska rič, Split, 1979.) piše: Potribita je i " macavarija ", a to je darveno duplo maca za tučenje korke (kora od bora od koje se pravi juha za maštenje mreža) ili ruja (grm smrče).

Unatoč činjenici da čakavska rič blidi i nestaje iz svakodnevnog života, ova prva večer festivala " Večer novih autora " prožeta emocijama i zajedništvom koje smo doživili, pravi je dokaz da je ovaj maleni festival velik upravo u svom nastojanju da naš prekrasan jezik i kulturu očuva za pokoljenja koja nam dolaze.

Radovi su mu objavljeni u zbornicima " Domaća rič " i " Smotra " u nakladi Ogranak Matice Hrvatske Zadar, polugodišnjaku za proučavanje čakavske riječi " Čakavska rič " u nakladi Književnog kruga Split, u " Književnoj reviji Marulić ", u " Panorami suvremenog čakavskog pjesništva zadarskog kraja Duga nad maslinama " te u " Panonskom ljetopisu " u nakladi Panonskog instituta Pinkovac Güttenbach, Austrija.

Doista, kod Marka Pederina (Čakavska rič, 1987.) vidjet ćemo da se u mjesnom govoru Kućišća na Pelješcu uz kuverta i kupirta reče i kuvirta (Leut je pokriven kuvirton).

Evo svite, dobri i pripošteni, prošlo je i ovo lito ka i ona prine, a ča smo pametniji oliti umniji, nisan sigur?, prin bi reka de je ovod zavladala ona (anti) apatija, jerbo nan je naš " kralj na " defešta svurga kanćenicu na ono dvenejest paši, a nikako da uvati se na podanak od tleja u more di akoštaju one ribe ča bi rekli danas " od O bora ".. e svite moj, zaudobija se naš lipi Splicki i čakavska rič Eno, štin i čujen da je i onu emisju od one naše lipe i pridobre splićanke na Radio (HDZ) Split, ukinilo...?? Poasti sto, a lipo je bilo ono pritisnit botun i guštat u one " Lipe riči dalmatinske " eee, a ova tekut od " napučitelja " i ostali ča ji je vitar nanija ovod, a ča ću jin ja, neka lipo štiju libre, neka gredu u tejatar ka se daje ono " Libar Marka Uvodića-splićanina ", a more se i vazest priko inter-mriže i ono sve od našega Smoje-Šunje... Ma ko, more reć da se u Split neće špjegat po " splicku " more omar trknit u kondut i potegnit vodu.. da odu.. ono ča vej gre tot...

Dobroslav Elezović u tekstu O kanjušu (Čakavska rič, 1976.) piše da je na Šolti (Grohote) kanjuš dio lova koji ribar, član družine, potajno uzme iz hrpe prije podjele, a neribar pridošlica uprosi ili ukrade.

Čakavska rič, Slovo, Vjesnik arheološkog muzeja Hrvatske itd.) ili multidisciplinaran odnosno interdisciplinaran (npr.

Kroz program " Čakavska rič " pisat će pjesme i učiti stari splitski dijalekt, a u planu je i fototečaj.

Dok je zainteresiranih, vrijednih i sposobnih učenika i njihovih učitelja koji ih uče i potiču na dijalektalno pisanje naša lipa čakavska rič ne će se zaboraviti.

U jednom ulomku (Facende otoka Visa, Čakavska rič, Split, 2002.) Joško Božanić zapisuje: Ku guspu, ča ono čini?

Zahvaljujući nastojanjima entuzijasta unutar škole zatomljena čakavska rič ne pada u zaborav, već se kontinuirano njeguje.

Stari šepurinski salbunar Šime ispripovjedio je Anti Kursaru (Čakavska rič, 1978.) o svom salbunarskom životu ovo: Koliko sa ga izvadija (pijeska) ne bi stalo u veliku crikvu - najmanje pet iljada metri (kubičnih)

Godine 1969. pokrenut je časopis za društvena pitanja Pogledi, a 1971. književno-filološki časopis Čakavska rič.

Joško Božanić u tumaču ribarskih termina (Komiška ribarska epopeja, Čakavska rič, 1983.) kaže da je centa " oplatnica duž gornjeg ruba s unutrašnje strane folke ", a Milan Moguš (Današnji senjski govor, Senjski zbornik, 1966.) da je " centa ispod ražme ".

Da bismo dopunili Filipija i Pederina iz prošlog nastavka, evo i priloga o gradnji barke Jure Dulčića iz Brusja (Narodni pomorski nazivi u hvarskoj općini, Čakavska rič, 1979.): " Korito od broda s jedne i druge bonde povar rebor zatvoraju madiri.

Od g. 2005. članica je uredništva časopisa Čakavska rič polugodišnjaka za proučavanje čakavske riječi.

O značaju vesla, o jezičnoj slojevitosti s kojom se može malo koje drugo oruđe usporediti, što opet ne čudi jer je to bio najpresudniji alat ribara, govore i izreke koje je sakupio Ante Kursar (Zapisi iz pomoračkog života starih Šepurinjana, Čakavska rič, 1978.): Veslo je puklo u sohi.

Ante Kursar, opisujući život starih Šepurinjana (Čakavska rič) ovako je sažeo ovu " posljednju nadu ": Šperancu s najmanje pedeset metri debeloga i jakoga konopa moraš vaj imati u brodu

Naime, Marko Pederin (Pomorski nazivi u mjesnom govoru Kućišća na Pelješcu (Čakavska rič, 1987.) opisujući način lova " na bucanje " kaže: Kada se buca, zna riba u moru jako zasvijetliti pa reku da je riba " zardurala ".

Elezović (Grohote na Šolti) nas informira (Čakavska rič, 1976.) da je kanjuš za članove družine očito krađa, a ne pomaže ni ublaženi izraz " neprimjetno ili potajno uzimanje ".

Juraj Dulčić u tekstu Narodni pomorski nazivi u hvarskoj općini (Čakavska rič, 1979.) piše: Za istegnuće (broda) hoćedu se argoni, buceli i toja i, bome, čovičjo snoga.

Kursar (Zapisi iz pomoračkog života starih Šepurinjana, Čakavska rič, 1978.) govori o praktičnosti griplje.

Gripija je vezana za maru ol sidra i za barilac koji plije po skorupu (Čakavska rič, 1983.).

Kod Radovana Vidovića u Pomorskom rječniku (Split, 1984.) nalazimo nesvršeni glagol lancavat se koji Ante Kursar (Zapisi iz pomoračkog života starih Šepurinjana, Čakavska rič, Split, 1978.) ovako objašnjava: Znači uz vjetar vući brod lancanom (dugim i jakim konopom) s kraja; dok jedni s kraja potežu brod, oni što su u brodu veslaju ili se upiru veslima da brod ne udari u kraj ili kakvu hrid; brod se lancanaje onda kad je zbog jakoga vjetra veoma teško ili nemoguće burtižati.

No, ovaj je uporni i simpatični Vrbovljanin već objavio Bodulske batudice, Aforizme na esperantu, ali i Kristalnu šesticu zajedno s još pet autora aforizama, dok se njegova čakavica, kako iznosi Fabijan Peronja, predsjednik MH Jelsa, osim u Slobodnoj Dalmaciji, mogla pročitati u splitskom tjedniku Dan, Besedi, riječkom Novom listu, časopisu Glas Dalmacije, polugodišnjaku Čakavska rič te čuti u brojnim emisijama Radio Splita, naročito onoj Kad se smijah, tad i bijah.

U Komiškoj ribarskoj epopeji Joška Božanića (Čakavska rič, 1983.) naći ćemo: Un je svitil deprova nos.