To znači da ovaj pisac često dovodi čitateljevu koncentraciju i recepcijske mehanizme pred zahtjevna iskušenja kršenjem svih uobičajenih karakteristika prozne strukture i ispisivanjem svojevrsnih antiromana bez fabule, smislenih rečenica, pripovjedne logike i koliko-toliko suvislog značenja (tako da bi se moglo zlobno i iznervirano komentirati kako su napornim čitanjem jednog a Miloševa romana pročitana sva njegova prozna ostvarenja).

Opisivanje različitih životnih okolnosti u kojima se Daniel našao te poprilična uvjerljivost o postojanju reinkarnacije zadržavaju čitateljevu pažnju na visokoj razini.

Časopis Pentagram namjerava privući čitateljevu pozornost na novo doba u razvoju čovječanstva.

Draga Ružice, ne razumijem zašto bi bilo što i kod bilo koga trebalo podcjenjivati, ni čitateljvo znanje (informacije) ni čitateljevu pamet.

Spajanjem tih pristupa istraženi su i objašnjeni razlozi koji su omogućili objavljivanje anonimnih knjiga, uzmak piščeva ja, autorizaciju djela putem ustanove koju pisac predstavlja i doslovno preslikavanje društvene hijerarhije na naslovnice vjerskih djela te se pokušalo objasniti kako je takav sustav mogao djelovati na čitateljevu recepciju djela.

Ovo je velika saga o nepojmljivoj pohlepi i osveti koja potpuno plijeni čitateljevu pozornost već od prve stranice.

Približavajući se čitateljevu pitanju važno je istaknuti odredbu iz Opće uredbe Rimskoga misala (br. 218): »Dijelove što ih suslavitelji govore zajedno, a osobito riječi posvećenja, koje treba da izgovaraju svi (prezbiteri), valja izricati tako da ih suslavitelji izgovaraju tišim glasom (submissa voce) i da se jasno čuje glas glavnoga slavitelja.

Konceptualno gledajući, moj cilj je upravo bio da tekst ogolim, jer smatram da bi svi dodatni barokni ukrasi jednostavno smetali i da bi odmaknuli čitateljevu pažnju s onoga što je bitno i na taj način mene samog odmaknuli od istine. "

Za čitateljevu pažnju, kako god vam to zazorno i ponižavajuće zvučalo, morate naporno raditi.

Zanimljivo je da se najdublje u čitateljevu svijest urezuje tragičan lik Vjekinog prijatelja Marušića (poput pojedinih sporednih likova kod Johna Forda) čiju je sudbinu i karakter uz tek nekoliko kratkih dionica autor uspio vrlo uvjerljivo oslikati, dok je npr. lik Vedraninog dečka Filipa tek marioneta koja Pavičiću služi kao socijalni kontrast (ali da se putem njega očeše i o temu antiglobalizacije) te se nakon što biva uveden u priču on naprasno iz nje gubi i ostaje zanemaren.

Iz tih figura Barthes gradi fascinantan kodeks ljubavi, koji nije zadan i dovršen, već ostaje otvoren za čitateljevu imaginaciju.

Prozne pak stranice " Cvita razgovora " donose poučno, didaktično štivo temeljeno na pouci duhovnoj, ali i religiozno-pripovjednu prozu temeljenu na stiliziranim starozavjetnim tekstovima kojima nastoji oplemeniti dušu čitateljevu primjerima kreposti, istinske duhovnosti i svetosti, te konačno u trećem sloju - povijesnu prozu koja sadrži stilizirane stare kronike izložene kratko i sažeto, prilagođene knjizi znanja Grabovčeva vremena.

Na jednoj je strani priča koja, ispričana na iznimno konvencionalan način, apelira na čitateljevu pozornost i spremnost da pažljivo uočava pojedinosti te sam rekonstruira krimi-slagalicu, a na drugoj su strani obrazovanijem čitatelju ponuđeni tragovi koji vode u drugom smjeru, naime obilje skrivenih citata koji pletu mrežu na onoj drugoj razini metatekstualnoj.

Kada Joyce rabi termin istraživački, on govori o hipertekstu koji ograničava čitateljevu djelatnost s obzirom na slobodu kretanja medu narativnim putovima, dok konstruktivni hipertekst dopušta čitatelju strukturalno mijenjanje teksta. "

Njegov se rad, u okvirima semiotičkih teorija čitanja ali i unutar strukturalne stilistike, tumačio kao originalan iskorak kojim je, unatoč lišavanju tumačenja komunikacije književnoga djela njezine bitne instance - čitateljske kompetencije, pridonio rasvjetljivanju načina na koji tekst kao jezična tvorevina usmjerava čitateljevu pozornost.

Knjiga Kako je Crkva izgradila zapadnu civilizaciju djelo je koje zadivljuje i obuzima svu čitateljevu pažnju, ono vrvi informacijama i potiče na razmišljanje o tome koliko dugujemo katoličkom načinu života i katoličkoj misli.

Život šesnaestogodišnjeg Jacoba teče posve mirno te se u njemu ne događa ništa neobično što bi zaokupilo čitateljevu pozornost, sve dok ga ne zadesi strašna i iznenadna djedova smrt.

Naravno, a da ne vrijeđam čitateljevu inteligenciju

Konkretna životna situacija samo je povod da bi se krenulo u sitraživanje fantastičnog Beča, njegovih prizora koji protječu, ali odmah zatim i vješto iznevjeravaju čitateljevu težnju za simboličnim tumačenjima.

Aterios Polyp uz sve to je i velika, zabavna, neočekivana avantura, roman koji traži čitateljevu punu pažnju i jedna od prvih velikih Odiseja novog milenija.

Čitateljevu pažnju prije svega privlače mudrosti potkrijepljene apstraktnim slikama.

Dakako riječ je o monologu koji konstruira subjekt i koji mu omogućuje da iskakanjem u druge položaje progovori iz nove perspektive, obogati iskustvo i privuče čitateljevu pozornost.

Njegove priče i na dobar i na loš način nude neku vrstu zlobnog trača hraneći čitateljevu znatiželju baš kao i posmrtni paketići što su nam ih isporučili Tacit i Plutarh svojim brbljavim povijestima.

Istočnjački duh i inače, danas kao i u Isusovo doba, voli govoriti i poučavati u obliku prispodobe; on je privržen i zagonetki koja želi dirnuti u slušateljevu (ili čitateljevu) znatiželju, te ga na neki način (kao što se dogodilo i Vama) »podbosti«, potaknuti na daljnje istraživanje.

Rasplamsavao je čitateljevu maštu opisujući brata i sestru:« U Lidinoj duši zbivalo se nešto neobično, ali neizrecivo ugodno: sve je u njoj živjelo i žudjelo za još više života.

Kritičar analizom olakšava razumijevanje novoizašloga književnog teksta - govori o njegovoj tematici, o njegovu suvremenom kontekstu ili odnosu prema tradiciji, o strukturi i stilskim aspektima teksta, o njegovu ukupnom smislu, i dr. - a na kraju ocjenjuje zaslužuje li to ostvarenje čitateljevu pozornost, tj. drži li ga vrijednim da ostane u povijesti književnosti.

Stvorio se utisak kako je riječ o kronikalnom pristupu građi, pristupu karakterističnom za žanr povijesnog romana u kojem se događaji, na čitateljevu radost, smjenjuju jedan za drugim, i sve se, u skladu s idejom povijesnog napretka, kreće prema naprijed.

Poslije nacionalnog zanosa potrebno je istaknuti i načine pomoću kojih Nehajev održava čitateljevu znatiželju.

Prema vlastitim riječima, Lukijan svoja duhovita i zabavna djela piše kako bi čitateljevu umu poslije čitanja obilja ozbiljnih stvari pružio odmor, opuštanje i okrijepu, ali i potaknuo stanovito umovanje koje nije nedostojno obrazovana čovjeka.

U diskretnim tragovima budućih događaja čitatelju se daje naslutiti što bi se moglo dogoditi, ali očekivanja bivaju neprestano nagrađivana nekim manjim obratima koji ga upućuju na još nepročitani tekst, održavajući tako čitateljevu pažnju.