Njegove muke s tajnim presvlačenjem u normalnu odjeću i ostalim raznim načinima da se riješi neželjenog dara, na kraju su nagrađene s još dva komada " Tripleta ", što gledateljevu sućut s Kosmičkim pojačava do razmjera o kojima bi neki drugi glumac mogao samo sanjati.

Dvosatni šok-tretman koji testira gledateljevu izdržljivost u seriji šokantnih vinjeta ambijentiranih jednog prokleto vrućeg dana na relaciji između monstruoznih prodajnih centara i bečke suburbije s bezličnim montažnim kućicama u nizu.

Od lažne uvodne špice koja se, zapravo, odnosi na film u filmu o vezi uspješnog crnog glumca i bijele novinarke (pravi naslov, Full Frontal, pojavljuje se tek pri samom kraju odjavne špice do malih gostujućih nastupa holivudskih uglednika poput Brada Pitta i redatelja Davida Finchera, od nametljivo minimalističkog vizualnog stila do čestog mijenjanja pripovjedne perspektive, Licem u lice previše je opterećen različitim dosjetkama koje odvraćaju gledateljevu pozornost od zanimanja za sudbine likove.

Time, između ostaloga, pokazuje i veliko povjerenje u publiku, u gledateljevu sposobnost povezivanja, zaključivanja i dograđivanja onoga što materijalno nedostaje.

Dugometražni redateljski prvijenac ne osobito zapaženog glumca Scotta Coopera djelce je beznačajnog kalibra koje neće ostaviti dubljeg traga u gledateljevu sjećanju.

U cjelini gledano, film je uspjelo ostvarenje, i u sedamdesetak minuta uspijeva privući gledateljevu pažnju potičući ga na empatiju nekonvencionalnom pričom o nasilju i neobičnom procesu liječenja s dupinima.

Vrlo profesionalno snimljen, zanimljivog scenarija i nostalgično isprane meke fotografije, ovo djelo redatelja starije generacije Miloša Radivojevića (rođen 1939. godine) u svojih 140 minuta uspijeva zadržati gledateljevu pozornost.

To je teatar koji nastaje da bi potvrdio ono nad čim se ne može vladati, udarajući uz očiglednu navalu smijeha, osjećaja malaksalosti u zadovoljstvu postavljanja pitanja na gledateljevu naviku promatranja mrtvoga.

Odmah da s dnevnog reda skinemo ono najočitije i najprostije - onaj tko je sposoban držati gledateljevu pažnju puna dva i pol sata itekako zna što radi.

No Kradljiva svraka je opera buffa, a redatelj koristi glazbenu veselost da utječe na gledateljevu percepciju scene.

U dokumentarnom filmu ključnim se često pokazuje umijeće redatelja da instinktivno razmišlja unutar kadra, odnosno da pokretom kamere i duljinom snimke strukturira gledateljevu pažnju.

Svojim nevjerojatnim okom za najsuptilnije detalje na koje usmjerava gledateljevu pažnju te neposrednošću kojom barata pronađenim situacijama, redatelj se razotkriva i kao autor nepogrešivog instinkta da u stvarnosti primijeti upravo ono što je najviše razotkriva.

Tako stvorena napetost brzim montažnim tempom održava gledateljevu pozornost.

Redatelj referira na Yesterday kao na opće mjesto, oslanja se na gledateljevu kulturnu pozadinu, na njegovo glazbeno znanje, a osobito na poznavanje teksta.

Zanemarimo li originalnost startnoga motiva, Ćelija 211 nije puno više od inih zatvorskih, vrlo muških drama; ipak, zahvaljujući brzom tempu i intenzivnom ritmu, spektakularnim scenama nasilja, bez razrijeđenosti, zastoja ili nepotrebna odgađanja, odnosno snažnoj moralnoj pouci, ostaje naslovom koji u svakom trenutku uspješno zadržava gledateljevu pozornost... pročitajte cijeli tekst...

Od tada do kraja predstave, uz uvođenje glazbe, na koju plesačica reagira relativnom usklađenošću s ritmom i melodikom, gledateljevu pozornost plijenit će plastičnost plesne geste Maje Marjančić, koja je i koautorica predstave.

Unatoč povremenim preoštrim skokovima u perspektivama naracije, zbivanja vežu gledateljevu pažnju, a likovi su neusporedivo slojevitije profilirani nego u sličnoj vrsti adolescentnih filmskih igrarija.

U temelju je teorijskog izlučivanja te funkcije uočavanje činjenice da glazba ne mora pridonositi gledateljevu usredotočenju na sastojke prizora, nego se povremeno izričitije obraća gledatelju i njegovu općem (nadtrenutačnom) snalaženju u samom tijeku izlaganja kako bi ga u njemu orijentirala.

" Razmjerno komorna Prohićeva predstava, kojom defilira iznimno velik broj likova, ali uvijek u malim prizorima, nikad u istinski skupnim, predočila je svijet i ideju Bulgakovljeva romana na način dosljedan i dostatno dinamičan da održi gledateljevu pozornost budnom tijekom troipolsatne izvedbe: ekspozicija je ponešto preduga (i tu je raspoloživ prostor za moguća kraćenja), da bi potom, u drugom dijelu, bila dosegnuta takva razina interpretacije i koncentracije kakva već dulje vrijeme nije viđena u našem teatru....

Između ostalog, u svojim djelima minimalno je koristio glazbu ali je zvučne kulise pretpostavljavao slici kako bi zagolicao gledateljevu imaginaciju, izbjegavao je ekspresivne kutove kamere i svoje glumce nazivao modelima tražeći od njih automatizam, uvjeren da je gluma legitimna samo za kazališta.

Kada je potrebno, glazba je iznimno spektakularna, čime pridonosi gledateljevu uzbuđenju.

Lana Blaće u ulozi Eme također je bila nešto slabija u glumačkim dijelovima, ali je pjevački bila vrlo jaka te je lakoćom okupirala gledateljevu pozornost.

Problem predstave je što Zrinka Kušević glumački nije dovoljno snažna da bi zadržala gledateljevu pozornost.

Kako i valja, Žućko priča o Radivoju Koraću (85 min., Srbija, 2011.), biografski osvrt na lik i djelo legendarnog srpskog velikana jugoslavenske i europske košarke Radivoja Koraća, rođenog 1938. u Somboru, a preminulog 1969. nedaleko Sarajeva, zadovoljavajuće nas, ovisno o gledateljevu predznanju, podsjeća ili upoznaje sa svojim protagonistom, što čini entuzijastički poletnim kolažiranjem dokumentarnih materijala s igranim ilustracijama.

Akcija se događa u velikom prostoru koji sadrži niz virtualno zatvorenih prostora malih dimenzija, koji nisu potpuno dostupni gledateljevu pogledu.

Tamošnje razočaranje prilično je razumljivo siže o dvojici murjaka koji postaju prisilni partneri na showu stvarnosti doimao se originalno i svježe te nudio priliku za pravi urnebes, pogotovo kad njih dvojicu glume Robert De Niro i Eddie Murphy međutim, iz njega je izniknuo tanjušan filmić u kojem je akcijski dio vrlo suhoparan, a humor zaiskri tek povremeno. Showtime je, nesumnjivo, slabašno djelce, no karizma hollywoodskih zvijezda začudan je fenomen: zahvaljujući njoj De Niro i Murphy krpe prazne hodove i drže gledateljevu pažnju, unatoč tome što repriziraju uloge u kojima smo ih već vidjeli (Murphy skida magarca-gnjavatora iz Shreka, a De Niro varira likove mrgodnih murjaka iz tko zna koliko prethodnih nastupa).

Naime, ovakva serija ne bi trebala završiti objašnjavanjem Doeovog porijekla, nego je to trebao u samom početku biti minimum koji bi zadovoljio gledateljevu znatiželju, a nakon što to otkrijemo, mogao je John Doe nastaviti rješavati policijske slučajeve još puno sezona, jer uspješnih serija kojima je u središtu rješavanje policijskih slučajeva ima stvarno puno.

Korištenje arhivskih materijala i amaterskih snimki filmu daje auru autentičnosti i sirovosti u pristupu, što je pojačano dinamičnom montažom, ali odvlači gledateljevu pažnju... pročitajte cijeli tekst...

Prisustnost likova i dubina njihovih čuvstava doseže gledateljevu granicu izdržljivosti. Život u sauni otkriva golotinju ljudskih duša na iznimno intiman i poetski način.

Film je to izraženih sumornih, tjeskobnih ugođaja i nepravocrtne narativnosti, čime zahtijeva veću gledateljevu pozornost, ali i moralnu prosudbu počinjenih zločina i kazne što je uslijedila.