Luis Buñuel u svojoj knjizi Moj posljednji uzdah naziva Veliko žderanje hedonističkim spomenikom, velikom tragedijom čulnosti [ 2 ], Viktor Žmegač svrstava isti film na popis onih djela bez kojih ne može zamisliti vrhunsko stvaralaštvo [ 3 ], a u Mereghettijevu Rječniku filmova 2008. jednostavno stoji kako je La Grande Bouffe alegorija o društvu blagostanja osuđenome na samouništenje (ili u prijevodu: ocjena od četiri zvjezdice, remek-djelo). [ 4 ]

Za uspjeh takva pristupa zaslužne su i izvrsne interpretacije Toma Cullena i Chrisa Newage, koji su svojom međuigrom uspjeli povezati različite aspekte čulnosti... pročitajte cijeli tekst...

stari grci su carstvo smrti opisivali kao had, oliti svijet sijenki. iz prostog razloga što ljudi orijentirani na čulne senzacije (a vrhunac čulnosti je bila grčka, a ne naša epoha) nemaju ni u panoramskoj retrospektivi nakon smrti naročito intenzivne doživljaje. jer je astralno tijelo sve svoje doživljaje vuklo iz okolnog, materijalnog. i ostalo gluho i slijepo za drugačiju stvarnost.

Osluhnuh tihovanje srca i začuh poeziju ruža u čulnosti sjećanja.

Ona podstiče nadu u svet lišen čulnosti, inteligibilni svet čistog duha.

Ova dva lika, čoveka čula i čoveka odvraćenog od čulnosti, deli, međutim, čitava jedna epoha u kojoj se pogled na ludilo izmenio, pa oni, otuda, jedan drugom izgledaju ludi.

Čoveku čulnosti, tom posve čulnom biću (renesanse), lik (modernog) filozofa/subjekta, koji je odvraćen od materijalnog sveta i vraćen u svet koji iskušava u samom sebi, u svet koji je sav jedno ogledalo u kome se filozof ogleda, i za koga je njegov vlastiti odraz u ogledalu sva i jedina istina, lik je samog ludila: " Nema drugog ludila (za renesansu), sem onoga koje je u svakom čoveku, jer čovek je taj koji ga stvara u odanosti prema samome sebi i putem zabluda u koje se uljuljkuje... privrženost sebi prvi je znak ludila...

Kožarićevska okomica primjer je neposrednosti izravna obraćanja motritelju, maksimalne koncentracije, koherencije difuznoga, meditativnosti, zenovske sažetosti, neponovljiva misterija trenutka u sintetičnosti prizora, vitalnosti, aktivnosti, nepresušne stvaralačke energije, ali premda je, formalno gledano, oslobođena realnosnog konteksta i paradigma za trajanje, ljudsku okomicu u vjekovnome povijesnom i svakom drugom nevremenu, vertikalna rasta energije, eksplozivna dinamizma, pokrenutosti, simbol je realizacije kožarićevskog potencijala i potpuno oslobođena kreativnog zamaha komprimirana u jednostavnom potezu, u tankoj crti koja se svojom slabašnom masom opire o tlo, individualne simbolike i asocijativnosti, bitnih odrednica njegova svekolika umjetničkog poslanja, u kojemu je uvijek imanentna doza meditativnosti, metafizičnosti i profinjene poetičnosti, utišane čulnosti, nikada tu nema mentalne zabrtvljenosti.

Kvadrat nad hipotenuzom je jednak zbroju kvadrata na katetama.Budi se čujnost čulnosti, sinestezija osjetila.

Nema uzaludnosti u kozmičkim zakonima... nema uzaludnosti u pređenim koracima po trnovitim putevima sudbine... nema uzaludnosti na putu pokore... energija se pretače u nove oblike... nedozvoljava gomilanje... i prekomjerna sreća bi izazvala entropiju... ne bi je znali cijeniti... postala bi bezvrijedno trajanje u vakumu zbilje... bez pomaka, bez nagnuća, bez eksplozije... jednoličnost ljepote prestaje biti ljepota... postaje nešto tako obično... beživotna dvodimenzionalna slika u kojoj se ne nazire perspektiva... hladnoća koja ledi spoznaju... omamljuje svijest... ne oplemenjuje dušu... kupka sreće je pjenušavo, izmjenično vrtloženje nutarnjeg vretena... spiralna dinamika čujnosti i čulnosti... kovitlanje osjećanja... zbilja i snovi... stvarnost i vizije...

Ova fuzija nas isprva zbunjuje, međutim autorica s njom spretno manipulira ostvarujući radove izuzetne maštovitosti i svježine, ukratko Adrijanin Univerzum sastoji se od čulnosti i čiste otvorene fluidne boje; to je slikarstvo prožeto upijajućim bubrenjem boje, rastakanjem jastva pred sveprisutnošću. ' Luisa Ritoša

U svibnju 1923. zagrebački Obzor izvješćuje da je " polučila izvanredan uspjeh u Berlinskoj državnoj operi u naslovnoj ulozi Straussove Salome, te da sve kritike nalaze riječi najvećeg priznanja: za muzikalno sigurnu pjevačicu, za glumicu i plesačicu kao i da ističu elementarnu snagu njezine kreacije te pišu o čulnosti njezine Salome, o njezinoj egzoterično-rasnoj pojavi koja fascinira kao i njezina putenost, strast i mladost ".

Umijeće spravljanja i konzumiranja hrane mnogo govori o nama o našoj širini, mašti, sposobnosti davanja sebe, našoj čulnosti

Sjetih se sebe i svoga neznanja o istinskom postojanju u tijelu, sebe na oštrici nepostojanja u tijelu i prisjetih se buđenja čulnosti i čujnosti.

Izvanredno poznavanje muškoga spola kojega otkriva u mračnom svijetu taštine te krvave i nastrane snage libida suprotstavljeno je nepredvidivoj ženskoj čulnosti i snažnoj erotskoj čežnji.

Na tome svakako ponovno treba zahvaliti glumcima, koji su svojom međuigrom uspjeli povezati različite aspekte čulnosti.

Manijak " maksimalno " treperi na svaki, čak i " minimalan " podsticaj iz čulnosti, pa je otuda " njegovo bunilo sveopšte; nadražaji se ne gube...; kada njegov organizam uzvrati na njih, oni će biti uvišestručeni kao da su manijaci u napetosti svojih vlakana nakupili neku dodatnu snagu ". 19 Usled prenadraženosti svojih telesnih vlakana, koja kao da uvišestručuje njihovu snagu i u njemu izaziva bes, manijak je uvek u bunilu koje se sastoji od " neprekinutog treperenja osetljivosti ".

Za razliku od meditativnog subjekta, ili, melanholika koji se distancira od osetljivosti, ograđuje od čulnosti, " ludim " otuđenjem čak i od vlastitog tela, kako bi utonuo u stanje potpune ne-aficiranosti čulnim, spoljašnjim, drugim, kako bi postigao apsolutno odsustvo svakog " treperenja " osetljivosti, kako bi zadobio stanje u kome se svi nadražaji gube i koje jedino jemči ničim ometanu koncentraciju duha na samog sebe, manijak je " preaficiran ", i upravo ga ova preterana aficiranost, ova preosetljivost, njegovo bunilo kojim " jarost " fantazije i čula podrivaju i napadaju svaku mogućnost njegove razumne usredsređenosti, zauvek odvode od istine.

Doticala nas je duša mramora i odnosila na slavlje čujnosti i čulnosti, uvlačila u čudoriječje svetkovine strasti.

Onaj koji bi sumnjao da je celo ovo telo njegovo bio bi skroz-naskroz lud, morao bi biti upoređen, to je jedino lucidno rešenje, " s ne znam kojim luđacima kojima je mozgove toliko oštetila opaka para crne žuči te neprestance tvrde, ili da su kraljevi, iako su najubogiji, ili da su grimizom zagrnuti, iako su goli golcati, ili da im je glava glinena, ili da su tikve, ili da su od napuhanog stakla, ali takvi su bezumni... ". 12 Za one koji veruju da je bezumlje sumnjati u vlastito telo, da je ludo zatvoriti oči pred spoljašnjošću i odreći se čulnosti, sumnja u čulno uistinu može biti opasna.

Ona ih navodi na ono za šta oni drže da je bezumno, ona ih navodi na ludilo, na gubitak lucidnosti koju ovi nalaze u čulnosti.

Kako vaša milostivost nalaže. I bile su sretne kad su koraci nestali s granica njihove čulnosti.

Onome koji je za volju znanja izdao i napustio svet stvari, tačnije, onome koji je za volju istine, pokretni, živi svet čulnosti/ženskog učinio svetom stvari, svetom ruina u kome ničeg za posmatranje nema, stvari odgovaraju protivudarom, kojim " izdajnik " postaje ono što je izdao - stvar: ili, što je isto, melanholik.

Melanholici su isključeni iz meditiranja zato što oni ne mogu ono što meditativni subjekt " mora da može ", naime da sumnjaju u ono u šta je nerazborito sumnjati, što jedino, " nakon " otklona od nerazumnosti/čulnosti preostaje kao razumno - vlastito (razumno) Ja.

Kao 20 - godišnjak povlači se u špilju nedaleko od mjesta Subiaco, kako bi nadvladao tri bitne kušnje svakog ljudskog bića: kušnju samopotvrđivanja i želje da se u središte stavi sebe, kušnju čulnosti, i na kraju, kušnju srdžbe i osvete istaknuo je Papa na spomenutoj općoj audijenciji.

Izaberite stvarno dobar pornić, koji odražava stvarnu sliku spolnog akta, sadrži mnogo scena ženske predigre i dobru mjeru čulnosti i erotskog ambijenta.

Za sada zatvaram dveri čujne čulnosti, uranjam u tišinu osjetila, budim stranca u sebi i dozvoljavam mu da me brani od uljeza u trenutak.

Bila sam slijepa i gluha, odvojena od čujnosti i čulnosti ljepote.

Samo je, dakle, on oslobođen zablude i besmisla, i nastanjen u prostor istine i smisla - melanholik boravi u svetu čiste razumnosti, koji je, kako je to Dekart objasnio Burmanu, iza svake čulnosti i njom ne dodirnut, u kome se melanholičan nalazi licem u lice sa istinom - sa Bogom i sa samim sobom.

Bunilo melanholika, o kome govori medicinski pogled, pogađa samo njegova čula (ali, čula su iz perspektive razumnog/melanholičnog/modernog upravo samo bunilo), i nikada ne dovodi u pitanje ono što je iznad čulnosti, nikada ne napada mesto na koje se smestila istina.