Đemo Bijedić je 1975. probao ući avionom u planinu... - nije išlo, osim što mi je s.... sastanak sa curom u Štutgartu, jer sam tjedan dana iza toga imao kupljenu avionsku kartu za " vikend ljubljenje " moje današnje supruge ali nisam poletio iz ZG jer su se navodno pojavili " leteći tanjuri " iznad ZG.

Smatram da hrvatski nogomet u njemu ima nasljednika Cice Kranjčaru, kojemu inače želim puno sreće - poručio je Đemo bivšem suigraču i aktualnom hrvatskom izborniku.

Najmanje od tih silovitih momaka bojao se neki Sivopoljanin kojemu se pravo ime gotovo i zaboravilo; ne samo krajišnici nego i ukućani zvali ga jedino Đemo Brđanin o kome čuše u narodnoj junačkoj pjesmi.

Taj Đemo bio je golem i snažan kao div, a srčan, pa mu i samu samcatu bile otvorene staze i puti k svima curama; ni cijela četa kršnih momaka ne bi ga smjela da zaustavi.

Đemo je često zalazio u Oblaj i u Korita, no poslije je počeo dolaziti samo u Oblaj gdje mu se dopala cura, Petrica Jakovljeva, zvana Sileša.

Sada i Đemo morade ovim drumom, ali je išao po danu i za vidjela vraćao se od Petričine kuće.

No Đemo ne bi pošao nadesno u Sivopolje nego ravno u pojatu Rade Ercegovca.

Uistinu Đemo, sam i noću, ne smjede proći cestom, baš kao i niko drugi.

Nekad se tako spremali za noćne bojeve, no sada išli k curama svaki u svome selu, a jedini Đemo Brđanin iz Sivopolja u Oblaj: došao bi pred večer; prospavao noć u pojati i vraćao se zorom kraj onoga breščića uz cestu.

Zato se htjela udati za junaka kao što je Đemo, i nejedanput rekla mu je da će poći za njega što je najsrčaniji i što joj dolazi sam samcat po noći.

No te jeseni ipak je saznala da Đemo prespava u komšinskoj pojati kad bi ga zatekla noć i kad se ne bi moglo preko jaruga: očito se bojao glavičice i na njoj strašnih drveta.

Jednog vjetrovitog i mutnog dana, malo prije nego što će sunce zapasti, Petrica i Đemo sjedili po običaju na kovčezima sami, a ukućani nešto dalje pokraj ognjišta.

Đemo nemirno virkaše na prozorčić, a onda se diže: - Ja idem - reče Petrici gledajući sa strahom u njezin zagonetni smiješak i strašne joj obrve.

- Hvala Bogu... prespavat ću u pojati kao i dosad - pomisli Đemo te iznova sjede na kovčeg.

Đemo je išao hitro ne obazirući se, no kad je bio tik uz pojatu, oču iza sebe Petričin glas: - Đemo, kuda ćeš?...

Đemo se obveseli da nije što drugo, te odgovori ne razmišljajući i ne sluteći, što može biti: - Gotov...

Đemo zatrnu pomislivši da će samac onim putem i u takvoj noći, a još više od sumnje da je Petrica saznala kako od straha noćiva u pojati i čeka zoru.

Sad Đemo, od samog straha, zaželi da bi ga susreo: makar i njega kad već nikoga domaćeg neće vidjeti na putu koji opusti noć.

A istog časa zakri oblak sve nebo, preko breščića zahuja jugovina i sasu mu u oči pregršt kapljica, te Đemo pomisli da je obnevidio.

No kada zastade navala vjetra i kiše, Đemo progleda i tik uza se vidje slabašnu svjetlost: uzdrhta, premrije više nego da je pred njim buknuo najgolemiji plamen...

Sad se iza toga malenog žiška poče micati nešto crno, pa poče rasti i rasti uvis tako strašno da se Đemo nije više ni bojao jer osjeti da je konac svemu i jer se njegovo tijelo bijaše posve okamenilo.

Đemo pogleda bolje i prepoznade žandara Davida.

Đemo pogleda naprijed gdje je na brežuljku među divljim kruškama stenjalo i uzdisalo, te i u pomrčini razabra nekakve prikaze što vise i prema cesti pružaju duge krakove.

Ili misliš da ja - započe David, ali nije dogovorio jer ga Đemo velikim i snažnim rukama pograbi oko pasa, baci ga sebi preko ramena i stade trčati.

Istom kad je brežuljak ostao daleko za njima, Đemo, jako zadihan i znojan, spusti žandara na zemlju i reče: - A sada hajde sa mnom u kuću da se okrijepimo

Đemo je nosio ispod lijeve ruke kovčežić, a preko desnog ramena veliku buraču s " hrvaštinom ".

Đemo ne odgovori, već samo uzdahnu ne znajući što bi rekao.

- Muči, ne kazuj nikome, tako ti Boga - moljaše Đemo skrušeno kao još nikad u životu

- Prolazio sam i više puta, a ti bez druga nisi - zače govoriti David, no Đemo se ustavi i prošapta: - Muči... evo nas...

- Prihvati... prihvati me za ruku - viknu Đemo.