U tom, za nju bolnom paradoksu lešada, možda ne toliko bolnom koliko razapetom između gastronomske elegancije i kulinarske rustike, morala je none pronaći barem jedan prikladan kuharski izraz, pomno složeni i pomiješani napjev koji će uspjeti pomiriti dotjeranu lešadu, njenu procijeđenu i zlatnu juhu po kojoj su plivali pravilno oblikovani žličnjaci od griza, jaja i sira, meso čija su se simetrična vlakna isticala u ovalnom, nešto deblje odrezanom komadu porubljenom tek opnom masnog tkiva, kao strogim protestantskim okovratnikom, i nježnu, protisnutu šalšu, ponekad i glatki umak od kapara, s onim amorfnim, dimećim gromadama koje su, neprepoznatljive, ali zbog toga još silovitije i snažnije mamile iz proključalog kotla pučke krčme.