Srpski jezik se, na razini narječja, pokuša li se ugrubo rekonstruirati njegova evolucija, od 12. do 15. stoljeća iskristalizirao kao štokavsko narječje u sklopu južnoslavenskoga sustava dijalekata, a od 15. do 18. stoljeća spektar novoštokavskih dijalekata je već bio stabiliziran, uz preostale nenovoštokavske dijelekte i rubno, torlačko narječje.

Rečena knjiga, zapravo reciklaža starijih polemika iz Književne republike, treba danas, nakon što je autorica zakazala u Njemačkoj, medijski pripremiti povratak svjetski poznate znanstvenice u Hrvatsku na neku sinekuricu, gdje bi predavala svoju propalu teoriju o srpskohrvatskome jeziku. " hm, serbohrvati bi rekli ne laje pas radi sela... nju je čak izribao i njezin znanstveni mentor prof. pranjković, u kojem je konstatirao da je: Čisto jezično, genetski i tipološki riječ je o jednom jeziku (u podlozi im je štokavsko narječje, a ono ne bi bilo jedno narječje kad bi u sebi imalo različite gramatičke sustave, odnosno i jest jedno narječje zato što je jedan sustav); ali kad je riječ o standardnim jezicima (koji su i jezične i društvene činjenice), to su oduvijek dva različita standardna jezika.

Budući da među Hrvatima i Srbima prevladavaju štokavci, oni su svoje književne jezike izgradili pretežno na štokavskom narječju pa odatle velika sličnost tih dvaju jezika, ali kako štokavsko narječje nije jedinstveno, nego ima više dijalekata i kako se ta dva književna jezika ne temelje u svemu na istome dijalektu i kako su se na toj osnovici razvili ne zavisno jedan od drugoga, u različito doba i na različite načine, to među njima postoje razlike koje su takve naravi da se oba jezika moraju i po jezičnim kriterijima smatrati posebnim jezicima, a pogotovu kad se uzmu u obzir sociolingvistički i drugi kriteriji.

Ili - štokavsko narječje i njegovi dijalekti etnički ili nacionalno ne pripada, niti je ikada pripadalo samo jednomu narodu (po tomu, štokavsko bi narječje bilo slično Hindustaniji ili Plattdeutschu), dok je standardni jezik nešto što nastaje svjesnim oblikovanjem pisaca i lingvista pojedinoga naroda, i već se time ne može podvesti pod hrvatski i srpski jezični kišobran.

Sad sem zabil kej sem štel reči: misli: Ali nema veze glavne da se piše: klap: Zapravo i ne znam koliko imamo pravopisa, ja se još služim onim iz 1971.:) Gle, štokavsko narječje je uzeto kao službeni književni jezik pa ako pišeš u duhu tog jezika i tog narječja, a griješiš znači da se ne znaš pravilno služiti tim jezikom (govoreći općenito).

Ikavski refleks jata je prvi puta upisan u baš u Bosni, 1331. Zapadna se štokavština od istočne razlikovala po tronaglasnom sustavu (poput čakavštine), dok je istočno štokavsko narječje imalo 2 naglaska.

Štit, evo priznajem pogrešku za narječje, mada vidjećeš da štokavsko narječje koriste većinom i u Zagrebu, što je rezultat novih migracija i mikseva različitih kultura koje svakodnevno pristižu u Zagreb.

Kod nas se nažalost pogrešno misli da je štokavsko narječje isto što i standardni hrvatski jezik.

Još je važnije reći da oba nazivka nisu imali neku etničku konotaciju, nego su najčešće označavali štokavsko narječje - uglavnom ikavsko, rjeđe jekavsko.

Većina srpskih jezikoslovaca pristaje uz tezu rane slavistike (Jernej Kopitar, Vuka Karadžić,...) po kojoj je štokavsko narječje etnički srpsko (a ne višenacionalno od početka i po svom habitusu), i ustraje na jednakosti narodnoga govora i standardnoga jezika (doduše, uz manja odstupanja).

To je prvi prijevod Balada s kajkavskog na štokavsko narječje, a pokazuje prožimanje dijalekta, istaknuo je urednik knjige.

Čakavsko narječje drugi je dio predviđene trilogije Hrvatska dijalektologija; prije je objavljeno štokavsko narječje.

Meni je štokavsko narječje najmekše, kajkavci su mi tvrdi, čakavci piskavi ali nemojte misliti da podcjenjujem, sačuvaj Bože, volim ja diverzitet našeg jezika.

Svim ovim promjenama se štokavsko narječje odjeljuje od ostala dva narječja.

Slijedilo je izdavanje rječnikâ, učinjeni su osobiti napori da se izradi pravopis, izabrano je štokavsko narječje za književni jezik.

Jedan od zanimljivih primjera povezanih s nazivljem bi bio slučaj talijanskoga jezika, u kojem se u starijemu djelu isusovca Mikalje izrijekom spominje« lingua bosnese »za štokavsko narječje: no,« bosnese »je zastarjelica ispala iz uporabe, pa je u suvremenome talijanskom službeni naziv« lingua bosniaca ».

Osim toga ovdje se krleža buni i protiv smrti kajkavvskog narječja kojim se na veliko pisalo do početka 19 st. kad su Ilirci, na čelu s Gajem, za kjniževni jezik uzeli štokavsko narječje.

Također, zbog povijesnih referencija na bosanski ili bošnjački jezik, jedan dio lingvista misli da su hrvatski i srpski zapravo izvedeni jezici iz bošnjačkog - koji je, iz te vizure, dijalekatska osnovica za oba jezika, pa je štokavsko narječje esencijalno etnički bosansko (ovdje dolazi do konfuzije pojmova bosanski i bošnjački).

aktivnim kolegijima pridružuju se i kolegiji u mirovanju: Štokavsko narječje, Čakavsko narječje, Povijest hrvatske latinice, Povijest hrvatske Biblije

Srbi su se od početka svoje pismenosti služili crkvenoslavenskim jezikom srpske redakcije sve do 19. stoljeća, s nekoliko modifikacija u 18. st. (ruskoslavenski, slavjanoserpski), a njihov današnji književni jezik utemeljio je tek polovicom 19. stoljeća Vuk Stefanović Karadžić podigavši štokavsko narječje srpskoga sela na razinu književnog jezika.

Ne bih htio govoriti o uzrocima, svakako, dogodilo se to da sam u kratkom vremenu obradio štokavsko narječje i polovicu čakavskoga narječja.

Smatrao je da bi bilo najbolje ukoliko svi Hrvati prihvate štokavsko narječje kao zajedničko.

Službeni jezik u toj državi trebao je biti hrvatski (štokavsko narječje), dok bi njome upravljao ban.

Granice iseljavanja i naseljavanja, može se i danas lako utvrditi jer je autohtono stanovništvo govorilo kajkavskim, ali je pod utjecajem novih masa prevladalo štokavsko narječje.

A čakavski idiomi (govori) imaju svoje specifičnosti, uostalom kao i kajkavsko i štokavsko narječje hrvatskoga jezika.

Ovom prilikom je ukazano i na problem zapostavljanja one dragocjene posebnosti čakavskog govora unifikacijom i kodifikacijom hrvatskog književnog standarda kojemu je bazom poslužilo štokavsko narječje.

Do siječnja 1836. godine Gaj se služio kajkavskim narječjem i starim načinom pisanja, a potom je uveo štokavsko narječje kao književni jezik, prihvatio novi pravopis i u ime narodnog jedinstva uzeo ilirsko ime.

O odnosu između hrvatskoga i srpskoga Pranjković kaže: Čisto jezično, genetski i tipološki riječ je o jednom jeziku (u podlozi im je štokavsko narječje, a ono ne bi bilo jedno narječje kad bi u sebi imalo različite gramatičke sustave, odnosno i jest jedno narječje zato što je jedan sustav); ali kad je riječ o standardnim jezicima (koji su i jezične i društvene činjenice), to su oduvijek dva različita standardna jezika.

Štokavsko narječje: prostiranje i osnovne značajke

Citat iz zakonske odredbe o hrvatskom jeziku, o njegoovj čistoći i o pravopisu: Hrvatski službeni i književni jezik jest štokavsko narječje jekavskog odnosno iekavskog govora.