Najveći pjesnik ilirizma Ivan Mažuranić (1814. ⠀ 1890.) rodio se u čakavskoj sredini, ali u onome njezinome dijelu gdje je snažno živjelo pučko stvaralaštvo čakavsko⠀ štokavskoga tipa.

Upotrebljavan je kao označitelj narodnoga jezika (Matija Divković), štokavskoga narječja (Junije Palmotić, vjerojatno i Jakov Mikalja), štokavsko-ikavskoga dijalekta (Bartol Kašić, vjerojatno i Matija Petar Katančić).

Međutim, dok joj nacija povijesno nastaje u međusobnom diskursu ljudi na određenom terenu, jezik joj se, nasuprot tome, određuje isključivo po genetskim kriterijima, tj. tek po nekim osobinama štokavskoga dijalekta.

Prodori Turaka prouzročili su još u XV. st. pomicanje štokavskoga stanovništva s jugoistoka prema sjeverozapadu, pa su se mnogi čakavci, a i kajkavci, odselili iz svoje postojbine.

Članak je dug jer u uvodu daje opća obilježja govora slavonskoga dijalekta (šokačkih govora, pa unutar toga arhaičnoga štokavskoga govora uvršćuju govor mjesta Andrijaševaca u vinkovačkom kraju.

Da, nakon što sam 2003. objavio kod istog nakladnika knjigu o hrvatskim organskim idiomima štokavskoga i torlačkoga narječja, na red je došla i knjiga o čakavskom narječju.

Govori toga idioma, zaključuje autor, već se od srednjovjekovlja nalaze na krajnjem sjeveroistoku hrvatskoga jezika, odnosno na sjeverozapadu štokavskoga narječja srednjojužnoslavenskoga dijasistema, a to znači da su periferno smješteni i da imaju značajke rubnosti, one koje slavonski dijalekt povezuju s čakavcima i kajkavcima.

Slavonskim arhaičnim šćakavskim dijalektom u načelu govore samo Hrvati, govori slavonskoga dijalekta još se od srednjovjekovnoga razdoblja nalaze na krajnjem sjeveroistoku hrvatskog jezika, to jest nalaze se na sjeverozapadu štokavskoga narječja srednjojužnoslavenskoga dijasustava, a to znači da su oni periferno smješteni i da imaju značajke rubnosti, značajke koje slavonski dijalekt kao i druge zapadnoštokavske dijalekte povezuju s čakavskim i osobito kajkavskim narječjem.

Tako su za cjelovitu sliku štokavskoga narječja obuhvaćeni i idiomi Bošnjaka, Crnogoraca i Srba.

Zborili su (i) jekavskim izgovorom štokavskoga dijasistema, prostorno i organski povezanijem s poljskim jekavizmom posredstvom u XVIII. vijeku izumrloga polapskoga kao praizvora i prototipa budućeg crnogorskoga i dubrovačkog govora hrvatskoga jezika.

Autor jasno razlikuje postojeće koncepcije o poželjnoj hrvatskoj naglasnoj normi: 1. prihvaćanje klasične Daničić-Maretićevske norme (danas ta koncepcija, čini se, više i nema ozbiljnih pristaša), 2. neodbacivanje tradicije, ali odlučna zamjena istočnonovoštokavskih osobina zapadnonovoštokavskima (tomu bih shvaćanju ja sâm bio najskloniji), 3. prihvaćanje perifernoga hrvatskog dijalektnog zapadnonovo-štokavskoga naglašivanja, isključivo ikavskoga, i 4. prihvaćanje za normu gradskoga razgovornog naglašivanja (što god to bilo).

U četvrtom je desetljeću, poglavito koncem 1930 - ih, počela popuštati centralizatorska politika i nakon niza pregovora i kompromisa došlo je do sporazuma Cvetković-Maček i stvaranja Banovine Hrvatske 1939. Na jezikoslovnom polju to je obilježeno dvama značajnim događajima: osnutkom časopisa " Hrvatski jezik ", kojeg je uređivao Stjepan Ivšić, te izlaskom prve moderne knjige o odnosu hrvatskoga i srpskoga, Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnoga jezika, 1940., autora Petra Guberine i Krune Krstića, koja je središte jezikoslovnih rasprava pomakla iz svađa o nacionalnoj atribuciji štokavskoga narječja i, lučeći književni jezik od dijalekta, otvorila novo poglavlje u hrvatskoj lingvistici, prvenstveno uvedbom strukturalističkih metoda i naglaskom na stilskim, leksičkim i semantičkim razinama jezika.

Građu je crpio iz cijeloga hrvatskoga narječnog sustava: iz majdačkoga i zagorskoga (kajkavskoga), iz solarskoga (čakavskoga) te iz tukavskoga (štokavskoga).

Obje cjeline odražavaju slavonske govore koji pripadaju dvama dijalektima štokavskoga narje č ja: slavonskom (koji obuhva ć a govore u slavonskoj Posavini, slavonskoj Podravini, Baranji i zapadnome Srijemu) te novoštokavskom ijekavskom dijalektu.

Kao pravi dijalektološki udžbenik, ova knjiga započinje određivanjem granica štokavskoga narječja.

Ono što je u Kašićevu pristupu gramatici imalo dalekosežne posljedice jest činjenica da je Kašić za temelj svoje gramatike uzeo jezik hrvatskih pisaca u knjigama, i to s područja čakavsko-štokavskoga kao i to da se odlučio za princip jedno slovo za jedan glas.

Hrvati u Gradišću (Austrija, Mađarska, Slovačka) služe se uglavnom dijalektima čakavskoga, rjeđe štokavskoga i kajkavskog narječja, Hrvati u talijanskoj pokrajini Molise štokavskim narječjem, a Hrvati Krašovani u Rumunjskoj služe se jednim torlačkim dijalektom.

Torlačkim se narječjem govori na krajnjem jugoistoku srednjojužnoslavenskoga dijasistema, između kosovsko-resavskoga dijalekta štokavskoga narječja te bugarskoga i makedonskoga jezika.

Tu se u sintetskom obliku iznose već poznati podatci iz vanjske povijesti hrvatskoga jezika, od doseljenja Slavena na područje današnje Hrvatske i Bosne u 6 7. st., pa sve do danas (što uključuje stvaranje triju narječja: čakavskoga, štokavskoga i kajkavskoga, najvažnije pisane spomenike, pisma kojima su pisani: glagoljicu, ćirilicu i latinicu, prve rječnike, gramatike, početke standardizacije i konačnu gramatičko-leksičku kodifikaciju hrvatskoga standardnog jezika koncem 19. stoljeća.

Za hrvatski Matasović utvrđuje »dvostruki identitet: kao standardni jezik, potekao je iz genetski istoga narječja (štokavskoga) iz kojega su nastali ostali srednjojužnoslavenski standardni jezici«.

Gröschel to komentira da nije ni čudo što pri tako izraženom uzajamnom sumnjičenju za kleptomaniju između govornika štokavskoga neki inozemni lingvisti gube uvid.

Razumije se samo po sebi da Rešetar tada, unatoč golemu terenskom radu, nije mogao dati potpuniji pregled štokavskoga dijalekatnog stanja.

Ulaskom štokavskoga narječja u hrvatsku književnost pod kraj 15. stoljeća u djelima Šiška Menčetića (1457. 1527.), Džore Držića (1461. 1501.) i pjesama spjevanih " na narodnu " u Ranjininu zborniku počinje naš današnji književni jezik.

Od ulaska štokavskoga narječja u hrvatsku književnost hrvatski književni jezik štokavskoga tipa razvijao se evolutivno, bez velikih lomova i usjeka pa se kraj 15. stoljeća može s pravom smatrati početkom današnjeg hrvatskog književnoga jezika odnosno početkom njegovog standardiziranja, jer je među ostalim, već onda bio polivalentnim.

Riječ je o govorima štokavskoga dijalekta, upravo arhaičnim štokavskim govorima koji još dobro čuvaju hrvatski akut.

Zaključujemo da je nekad dubrovački dijalekt bio psoebnim zapadnoštokavskim dijalektom, a da je danas on dio ijekavskoga novoštokavskog dijalekta (obično zvanog istočnohercegovačkim), jer je primio niz njegovih osobina, međutim, sada je taj veliki dijalekt naprosto štokavskim dijalektom, jer nakon migracija imamo dijalekte štokavskoga narječja, no u njima često prepoznajemo njihovo podrijetlo, zapadno ili istočno.

Članak je pisan esejistički i nadahnuto govori o prožimanju čakavskoga kajkavskoga i štokavskoga narječja.

Drago Štambuk govori o bogatstvu hrvatskoga jezika ne samo zbog njegove tronarječnosti nego i zbog bogatstva raznolikosti unutar pojedinih narječja, u ovom slučaju upravo o raznolikosti unutar štokavskoga narječja.

Taj pojam, koji su od 17. do 19. stoljeća rabili hrvatski pisci i jezikoslovi, u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, u značenju štokavskoga izraza slovinskoga-ilirskoga-hrvatskoga jezika, ne može poslužiti potkrjepom o navodnoj povijesnoj utemeljenosti suvremenomu standardnom jeziku Bošnjaka-muslimana, s tendencijom da se sadašnja norma bošnjačkoga jezika prikaže kao prirodni sljednik svih djela u kojima je spomenut izraz« bosanski jezik ».

Što se dijalekata tiče, hrvatski književni jezik natkriva područje triju dijalekata, štokavskoga, čakavskoga i kajkavskoga i su oni neko vrijeme bili i književni jezici i utjecali na oblikovanje književnoga jezika štokavske stilizacije.