Jer, ako su hrvatski i srpski dva jezika, apsolutno je nemoguće " navlačiti " da je kajkavski dijalekt štokavskog ili pak da je čakavski dijalekt štokavskog.

Čak štoviše, čakavski i kajkavski su malo stariji jezici od štokavskog, a štokavski ima neku svoju drugu sudbinu, neku svoju drugu priču.

Ipak, u njima struji živ i bogat izraz, moderan jezik ijekavsko-ikavskoga govora starijega štokavskog tipa, svježa retoričnost i prisnost izlaganja, posebno u djelu Razlike besiede svrhu evan đelja nedjeljnijeh priko svega godišta (Mleci, 1616).

Na njoj će stihove govoriti pjesnici svih triju hrvatskih pjesničkih identiteta, čakavskog, kajkavskog i štokavskog, a po završetku nastupa, prema odluci žirija, bit će maslinovim vijencem ovjenčan novi oliveatus, čiji će se stihovi uklesati na mramornoj ploči Zida od poezije u Selcima.

Taj je lekcionar služio u svim crkvama širokoga štokavskog područja pod osmanlijskim vladanjem, od Makarskoga primorja preko Hercegovine, Bosne, Slavonije i Srijema, pa sve do Budima, gdje god je na-rod govorio hrvatski.

Da ga govorin va Sarajevu potpuno bin se složil al v Rike - tvoj napad moren shvatit kod manifestaciju štokavskog imperijalizma i grubi šovinizam i to na našen čakavsken terenu.

Ako pišem o temi njemačko-židovskog odnosa očekujem da publika mog jezika, što u najboljem slučaju uključuje govornike štokavskog i nešto šire, čita o tome kao o svojoj temi, nečemu što govori o njima samima, jednako kao što od budućih stranih čitatelja (nadam se da će ih biti, prema prvim se reakcijama čini da hoće) očekujem da čitaju o ratu u bivšoj Jugoslaviji i opsadi Sarajeva kao o nečemu što se i njima dogodilo, ne o nečemu što je dio nekakvih etničkih međusobnih ubijanja na kraju Europe koja ih se u krajnjoj liniji ne bi trebala ticati.

Upoznao sam povijest kajkavskog jezika i njegov zemljopisni/dijalekatski raster i priklanjam se onim suvremenim lingvistima koji napokon konstatiraju očito kajkavština nije dijalekt (svakako ne dijalekt štokavskog) nego je jezik sa svojim govornicima, svojim gramatikama, poviješću i književnošću.

U analizi je poseban naglasak na frazeologiji štokavsko-ijekavskog književnog idioma, što je posebno zanimljivo u kontekstu hrvatske književnosti u kojoj se uvo đ enje štokavskog narje č ja za osnovu standardnog jezika u nekih pisaca ve ć od preporodnih vremena vidi kao udar na književnosti na č akavskom i kajkavskom narje č ju, zapostavljaju ć i autore koji su ostajali uz štokavski idiom.

Ekavski dio štokavskog dijasistema s (e) rba kao praizvor i prototip budućega srpskog jezika uglavnom se prostirao u śeveroistočnoj Poljskoj, Litvaniji i Bjelorusiji.

A to dalje znači da su (i) jekavski, ekavski i ikavski dio nejedinstvenoga štokavskog dijasistema djelovi širijeh organskih i teritorijalnijeh cjelina u prapostojbini bili autohtoni i autonomni idiomi, izdijeljeni na idiolekte, govore, dijalekte, inter (nad) dijalekte, međusobno sistemski različiti na nivou narječja.

Dubrovački jezik između 16. i 17. stoljeća postao je izrazito štokavski (dok je prije bio prijelaznog čakavsko-štokavskog tipa) zbog katoličke protureformacije koja se time htjela obratiti narodnim krugovima iz dubrovačkog zaleđa, Bosne i Hercegovine.

I, doista, bilo je situacija kad su odluke o jeziku zapravo bile odluke o povijesti: dovoljno je sjetiti se izbora štokavskog narječja za književni jezik u doba Preporoda.

Na jezičnoj razini obuhvaćena su, osim standardnog štokavskog, i hrvatska čakavica (Vlasta Vrandešić Lebarić) i kajkavština (Davorin Žitnik).

Na kraju knjige autor donosi šest dijalektoloških karata: 1. odnos šć/št u slavonskom dijalektu, 2. riječ pijetao u govorima Bosne i Hercegovine, 3. predmigracijski raspored ikavskih štokavskih dijalekata, 4. dijalektološka karta štokavskog narječja, 5. dijalektološka karta štokavskog i torlačkog narječja, 6. predmigracijski raspored srednjojužnoslavenskih narječja.

Što se štokavskog narječja tiče, ona je počela kasnije, u 19. stoljeću, premda je vrijedni i učeni Bartol (i kao leksikograf i kao gramatičar) osim materinskog čakavskog obrađivao i taj dijalekt, stvorivši tako svojevrsnu filološku dopunu svoga djela.

Ono malo štokavskog književnog hrvatskog koji razabirem kao neku subliminalnu poruku, opstalo je kao očit utjecaj naših zabavnjaka.

U knjizi o hrvatskim dijalektima i govorima štokavskog narječja, u poseban su odlomak izdvojeni hrvatski govori torlačkog narječja.

Tako đer moramo istaknuti da u Belićevu opusu nalazimo spoznaje neobično važne za proučavanje hrvatskoga jezika, npr. u prilogu ÂťO značaju zapadnog štokavskog govora za istoriju srpskohrvatskog jezikaÂŤ (1958).

Kod svih naroda ili kod bar velike vecine naroda kad je u pitanju standardizacija jezika sa više dialekata bira se najbrojniji (demokratski), s obzirom da su Hrvati štokavskog dialekta u to vrijeme (kao i danas) bili u relativnoj vecini pojedinacno spram kajkavskog i čakavskog logično je da je štokavski izabran za osnovicu hrvatskog standarda ali ne zaboravi da su kajkavski i čakavski dialekti dali u zajednicki jezik minimalno 1/3 fonda rijeci, dakle oplemenili su štokavski dialekt čime smo dobili hrvatski standardni jezik. (Sva ta tri dialekta na našem nacionalnom prostoru sačinjavaju jezik Hrvata)

Na prosvjed Ministarstva kulture Republike Hrvatske Vuksanović je kazao kako je dubrovačka književnost - koju Srbi ponajviše svojataju - zajedničko naslijeđe starijih narodnih govora, odnosno štokavskog narječja kao osnove suvremenog srpskog jezika ".

Nelogičnosti Srbi ponajviše svojataju zajedničko naslijeđe starijih narodnih govora, odnosno štokavskog narječja kao osnove suvremenog srpskog jezika ".

Kao dobar poznavatelj štokavskog narječja uređuje priloge i popravlja jezik Gajeve Danice i Narodnih novina.

Josip Gopić se tim svojim djelom suprostavio« vukovcima »praveći razliku između hrvatskog i srpskog jezika, Karadžićevog novoštokavskog naglasnog sustava temeljenog na istočnohercegovačkom narječju, dokazujući organsko jedinstvo hrvatskog čakavskog i štokavskog narječja.

Dobro je znano da je tako nastao imperijalni pansrbizam, zaključuje Tomasović, i dodaje: Gospodin Vuksanović otpovrće na prosvjed Ministarstva kulture Republike Hrvatske tvrdeći da je dubrovačka književnost zajedničko nasljeđe starijih narodnih govora, odnosno štokavskog narječja kao osnove suvremenog srpskog jezika. No ta je tvrdnja lako oboriva besmislica.

U »Nevenu« i »Vijencu« te u drugim svojim časopisima ona je u prošlom stoljeću prihvatila i afirmirala uvođenje štokavskog narječja hrvatskog jezika.

Za odluku o uzimanju štokavskog kao osnovice hrvatskog jezika odlučujuću je ulogu odigrala dubrovačka kultura koja je u povijesti kulture označila hrvatski razvoj.

Predstavlja konačan proboj štokavskog narječja na pozornice sjeverne Hrvatske.

Brozovića...), a Dijalektološka karta štokavskog i torlačkog narječja (na str. 163.) autorov je prilog.

Okanite se vi našeg štokavskog hrvatskog, danas standarda, prije dijalekta.