Žmirimo kao što se nekada žmirilo na Bandića - Čačić do sada 20 godina, i jahat će inertnu masu još 20 godina?

Uslijedila je moja duga eksplikacija o tome kako vidim dramatizaciju i adaptaciju romana; kraj je kada bukne plamen, žmirimo na posljednju trećinu knjige, sve je sažeto u prostor ludnice, one stravične scene silovanja izgovara kor slijepaca

" Bez alkohola sam niko i ništa, nemogu se smijat, nemogu se zabavit. "... to su riječi jednog mladića iz Osijeka, i šta da čovjek kaže na to, a ja se pitam dali to on ozbiljno, ili samo da se pokaže pred društvom i televizijom.Šta je najžalosnije nije on jedini, a mi, mi samo žmirimo, samo neznam do kad.Možda ove riječi pjesme Harija Rončeviča (kojeg obožavam) ne pašu uz ovaj tekst, ali meni su tako drage.

Da manji dio njenih stanovnika Thompsona vidi kao idola također znamo, ali žmirimo na to, iako je među njima puno, i previše mladih - Thompsonove se umotvorine naime slobodno puštaju na radiju i slušaju, pored ostalog, i u dječjim vrtićima.

To bi značilo da žmirimo pred problemom, da ćemo se radije povući nego odgovoriti, nego suprotstaviti se.

mozda će neki reći kako kasnim i nisam in, ali evo tek prije par dana do mene dođe pjesma od Marčella - sveti bes. poslušam je jednom, pa dvaput,... evo i sada je slušam, i ne znam šta da kažem... čovječe pjesma je toliko bedirajuća, toliko duboko prodire u svaku poru nutrine ostavljajući duboki crvebi trag za sobom, trag spoznanja nečega što ne želi čovjek priznati, ne želi biti dio toga a ipak svjestan koliko je prisutno... možda ja to drugačije doživljavam jer strašno sam alergičan na bilo koji oblik nasilja nad djecom pa kad čujem ovako nešto trnci me prođu... čovjek na kraju dobija zasluženu kaznu ali ipak... ipak onaj bol, onaj osjećaj straha je nenadomjestiv, ništa, baš ništa ga nemože izbrisati... moja mana je to što se stavljam često u stav susećanja sa žrtvom, želudcem mi prolaze osjećaji koji bi me obljevali da se zaista nalazim u toj situaciji, mozak počinje brže funkcionirati, srce jako kuca, osjećaj beznadežne situacije je toliko jak, toliko mističan da čovjek vrlo lako pada pred njim, puca, nestaje, gubi se jer teško je priznati poraz, teško je kada ne možeš ama baš ništa učiniti... čovjek nije stvoren za bezizlazne situacije, nije stvoren da nema izbora... i tako pazi taj osjećaj u želutcu kako para kao oštricom noža po mojoj duši tražeći utjehu, utočište, način da se izvuče i prestane, bol je jaka, osjećaj je neopisiv, dobiješ potrebu nekoga ubiti, pronaći nekoga tko je ikada i samo pomislio takvo nešto napraviti djetetu i učiniti mu nešto slično kao u pjesmi, možda i gore... te granične životne situacije koje te dovode na rub ne spadaju nikako u ono što kažu: " što te ne ubije ojača te ", ne buraz, ovo te ubije samo što ni sam nisi svjestan kako i koliko, uništi te, slomi te... ima li šta gore od slomljena čovjeka kojemu nije ni do čega, čovjeka koji je toliko duboko pao da više ni ne vidi nadu i svjetlo... kada te nešto tako malog slomi nosiš tu ranu ostatak života i što je najgore ne vidiš njegov smisao, ne vidiš zašto bi trebao živjeti, čemu se smijati... ništa nema smisla... treba ljude podsjetiti na postojanje i takvih i sličnih stvari koje se zaista događaju tu oko nas, prisutne su samo svi žmirimo jer ne znam štitimo lijepe i nježne uši javnosti... koliko loših, užasnih stvari se događa ljudima svaki dana a većinu boli dupe za to, čitaju svoj omiljeni časopis o kuhanju, modi ili tko zna i tako provode dane... ne možemo promjeniti svijet ali možemo barem u svome krugu pokušati popraviti neke stvari... nemože mi se fućkati za probleme oko mene, ne mogu biti indiferentan prema stvarima koje me okružuju, nisam ja uvijek najbitniji ima i drugih... često se možda osjećamo zapostavljenima pa činimo razne gluposti samo da nas se zamjeti, a šta je sa onim malim čovjekom koji ne može ništa učiniti, koji je u bolnobezizlaznoj situaciji koja ga lomi svaki dan, svaki trenutak... on se i dalje bori, on rukama i nogama pokušava ići naprijed a mene vrijeđa što nitko nije primjetio moju novu košulju... koliko je takvih plitkih ljudi, koliko je samo tipova koji ne znaju šta bi razgovarali kad se nađu sa svojim " cool " društvom osim o količini novca koju će potrošiti ili već jesu, šta su si kupili, i " vidi onu kako se obukla " čovječe... sve smo plići i plići... ali to je bijeg od stvarnosti, to je čista obijest, prozirnost, to je nešto što će nas uništiti... tko ne zna suosjećati ne zna ni voljeti, tko nije osjetio bol ne može osjetiti ni sreću... trebamo se češće spustiti na zemlju i pogledati što se oko nas događa, vidjeti da postoji život drugačiji od ong na koji smo navikli...

Hana: Da gledamo Teo: Da gledamo, da svašta pogledamo, i crtić i da pogledamo snijeg kroz prozor i da vidimo svašta. Jakov: Očima bolje vidimo i možemo vidjeti svoje prijatelje. Josip: Oči imamo da gledamo i da ih zatvorimo. Filip: Oči imamo da žmirimo.

Velite mi katolici žmirimo na jedno oko i ne vidimo pljačku u pretvorbi???

Iako moram priznati da postoje izvjesne nespretnosti u komunikaciji biskupa, medija i građana... mnogi građani ne razumiju u čemu je problem... Mi žmirimo pred činjenicom da nam 10 000 trudnoća, godišnje (to je ono što je registrirano) ne završava porodom (iz raznoraznih razloga)... isto tako naš prirodni prirast je negativan, i to već desetljećima.... Mi izumiremo kao narod

A katolicizam jest dio, neizbrisivi dio našeg identiteta, uopće ga je nemoguće razlučiti od borbe za našu opstojnost, od vremena Petra Berislavića i borbi s Turcima, preko svećenika koji su itekako agitirali u narodu u 19. stoljeću kontra mađarona... primjeri su bezbrojni, naša povijest ih je prepuna, a mi žmirimo, i mislimo da sve one zakonitosti koje su vrijedile svih ovih vjekova više ne vrijede.

Droge i prostitucije ima otkad je čovjeka, to što mi žmirimo ne znači da će nestati.

Ako čvrsto ne žmirimo i imamo barem mrvicu osjećaja za osobu s kojom smo se spolno zbližili, imamo već preduvjete za obostrano zadovoljavajući seksualni odnos koji je više nego komplicirana kategorija.

naravno da dijaspora nije sama izglasavala hdz niti nam itko garantira da je kompletna dijaspora glasala isključivo za hdz. dijaspori se nikad točan broj nije znao niti je itko radio ikakvu kontrolu birališta, biračkih spiskova ili brojanja glasova pa se cijela stvar svodila na neki korumpirano-interesni link između izbornog povjerenstva ili nekog dečka koji negdje švrlja neke brojke u neki sustav kojim si vlasnik sustava (hdz) pribroji glasova koliko im taman treba da pređu granicu za picinu dlaku. dijaspora je velikim dijelom izmanipulirana kao što smo i mi ovdje izmanipulirani institutom dijaspore u glasačkom poolu. ali dnevnik je duhovit i savršeno napisan sa ponavljanim naglaskom na ono što mnogima danas treba trubiti: to se događalo dok je hdz bio na vlasti. oni za koje ste glasali. ne srbi, ne stanimirović, ne masoni niti partizani i tito - oni koje ste višekratno birali. niste se jednom slučajno zajebali nego ih na vlasti držite 16 godina. što se mene tiče isti članak se može napisati svima onima koji su još do prije koju godinu tvrdili da nije bilo tuđmana ne bi bilo ni hrvatske i koji su desetljećima uporno birali lopine, jer bolje da nas kradu dok žmirimo i pričamo o srbima nego da biramo ikoga drugog. a takvih je ovdje puno više nego vani dijaspore.

Ne žmirimo ni na jedno oko i sigurno ne očekujemo da nas hvalite.

Žmirimo kako bi fokusirali naše oči i tako dobili bolju sliku onoga što gledamo.

Jesmo li zaboravili Tibet.. oni tamo već godinama porobljavaju, uništavaju kulturu, povijest narod, provodeći nešto već uglavnom strahom, smicalicama i terorom a mi vrlo mudro šutimo.i deklarativno žmirimo. jer je to dovoljno daleko.

A na drugu stranu konkurencija ne Evroskim tržištu rada i zapošljenja je velika, kud ih nitko ne usmjerava, njihovi vršnjaci patneri iz Evrope su im za vratom.Sada se vi dragi moji pitajte gdi je tu volja do učenja opčenito osim Hrvatskog jezika ali i moltivacija, kada i onako vide ono što svi vidimo a često žmirimo na sve to.

Naravno ovo pretpostavlja da ne žmirimo na jedno oko kada kupujemo stroj sumnjivog porijekla i na taj način napravimo barem mali korak prema odgovornijem i poštenijem društvu.

Za razliku od SAD-a na čijim se ulicama valja dvije trećine predebelih Amerikanaca, a na probleme suvišnih kilograma i pretilost godišnje troši 190 milijardi dolara, u nas je debljina bolje raspoređena, a i žmirimo pred pretilima.

Jer sve su to stvari koje se oko nas događaju, ali mi i dalje žmirimo, igrajući ziheraški, skrivamo stvari pod tepihe, glumimo da smo fini Europejci i da nas život ne zanima.

Pravimo se blesavi i žmirimo na oba oka, delamo kaj nam narede, a poslije se čudimo i lupamo po glavi kukajući kak su nas drugi zaribali.

10:00 - 12:00 (lipanj 06): Simultano otvaramo oči i opet pod prijetnjom prejakog svijetla žmirimo.

Ne možemo više okrivljavati Srbe i komuniste za sve nepravde, dok žmirimo nad vlastitim smećem.

Ako ništa drugo, jaka svjetlost tjera nas da žmirimo te tako zatežemo mišiće lica, a to mrštenje i žmirkanje nalikuje na osmijeh.

Drži profesor predavanje, i kaže da ako žmirimo jednu minutu, gubimo 60 sekundi svijetla, te nastavlja dalje: Vi si sad mislite e, je to neka filozofija..

Zar smo zaista prestari da se jedni drugima provlačimo kroz noge, žmirimo uz zid susjedove kuće ili sjedimo na podu igrajući igrice na PS-u?

Pa tako žmirimo na jedno, a uglavnom na oba oka

Ne na način, da žmirimo, što se događalo u posljednjem ratu, nego, to nema nikakve veze s time

Ako to nije jedna od stvari kojima se treba baviti moral, i ako na to žmirimo onda nam ovaj svijet i ide k vragu.