LUK - većina sumpornih spojeva luka zbog kojih plačemo kada ga gulimo, sprječavaju od zakrečenja krvnih sudova, a to pomaže boljoj fluidnosti krvi.

A oni blagotvorni miris se širi tako da svi plačemo od milinja.

Jer kada nam je teško i mi plačemo i kapi padaju ne na ulicu, ljude, cestu nego na naše srce.

Zašto plačemo gledajući tužne filmske scene (iako smo svjesni kako one nisu stvarne) ili slušajući određene pjesme?

⠀ žZnate što, da ne plačemo obadvije, želim one sandale iz izloga? ⠀

Ležimo na krevetu, grlimo se i svi plačemo. Mama, neću više nikad. I nećeš više, majmune opet je bila brža.

Ako žele da plačemo, smijmo se visinama kao i oni nama.

Vlada za loše stanje krivi sve osim sebe: " Mi ne plačemo - mi radimo "

Mi plačemo od smijeha na svaki njezini novi film, a najviše na " Curu na lošem glasu ".

- Nije poanta da mi plačemo, nas stotinjak za jednim frajerom.

pa mi svi tu samo plačemo. ne postoji konstruktivni razgovor o nikakvim temama. mi ovdje ne poznajemo argumentirano razgovaranje. kad nema argumentiranog razgovora, onda nema ni novih ideja. tu svi bacaju kao papagaji floskule.

Zagonetka: Kad plačemo, a nismo žalosni, kad nos curi, a nismo prehlađeni...

- Suzdržao sam se jer mi pankeri ne plačemo.

Vraćajući se turizmu s početka naše krize možda nam se već dogodine dogodi da plačemo za turističkom 2008. godinom, kojoj sada uz vrline nabrajamo mane i žaimo se na nju.

Zajedno se smijemo, plačemo, dijelimo tajne no ima jedan prijatelj koji me uvijek, svaki dan uspijeva nasmijati.

Primjerice, gledamo li nekoga kako jede, smije se ili plače, u nama se pali isto ono područje mozga koje nam se inače aktivira kad i sami jedemo, smijemo se ili plačemo.

Jednako kao i oni dečki koji te prevare.. slome.. i plačemo zbog njih.. ma eto, toliko nije vrijedan živciranja..

Osmjehujemo se kad nam se najradije plačemo, a život nam prolazi tako da zapravo nitko nikad ne sazna tko smo zapravo.

Zbog sadašnje političke reprezentacije plačemo, ali ne samo od tuge ili srama, već od veoma konkretne muke i boli.

Ono što ljude razlikuje od životinja svakako je mogućnost poistovjećenja i suosjećanja s drugim bićem to je sam razlog zašto (film) doživljavamo, zašto se smijemo, plačemo ili govorimo: " Ne, ne, nemoj to učiniti " Upravo ta identifikacija pojačava emocionalni doživljaj u filmu.

Malo nas je, ali ne plačemo.

Primjera radi, plačemo zbog astronomskih cijena goriva, ali na ulicama i dalje vidimo u jutarnjim gužvama automobile sa samo jednim putnikom - vozačem.

Makar volimo vjerovati da su drugi krivi za to što sami sjedimo u kutu sobe i plačemo..

Da li da plačemo ili da se smijemo.

I onda plačemo, želimo ih nazad, želimo još jedan zagrljaj, priliku za reći ono što nismo stigli, još samo jedan pozdrav i posljednji pogled...

Oni nas uče kako da se smijemo, kako da plačemo, kako da se ljutimo, kako da zaboravimo.

Svi plačemo, smijemo se, grlimo, pjevamo, pa onda opet plačemo i tako u krug.

Sjedimo mi tak nedaleko obale Drave, jebe nam se za Coelha i ne plačemo, nego pijuckamo, uživamo u prirodi i suncu i seremo.

Bolje je i to nego da plačemo na time kakvi nam ljudi vode državu.

Na isti način se i emocije koje osjećamo ispoljavaju na našim licima: Kad smo sretni, smijemo se; kad smo nesretni, plačemo.