u utorak idem u bolnicu na svoje terapijice. idem se družit malo sa starijim gospođama... slušat opet iste priče: kako tako mlada pa rak, ma bude bogek pomogo, jadni smo svi mi, pa puno uzdaha, pa opet malo o bogu, pa onda malo pripovjetki o susjedi, tetki, ćukunbabi, fikusu koji su isto imali tumor, abla abla. da, rekli su mi u dubravi da sam najmlađi bolesnik s takvom dijagnozom. bemu miša, ča ćemo sad eh, al upoznala sam ja u bolnici još jednu curku mojih godina. našnjofale smo se i odmah postale kompanjonke. to tak ide, ne? ona tu našu bolnicu zove brod a ja nju pink... a kad je pljunuta. i s obzirom da mi se neda više baljezgat jer sam umorna ko kobila pasteam našu prepisku od danas... a ono, sebi za uspomenu, a ono, mozda nekog zanima kak se razgovaraju mladi... mladi tumoraši... buaha