Kada se ljubavnici napokon sretnu iscrpljeni um mlade djevojke odbija prepoznati Yoshiu i ona nastavlja život u agoniji čekanja, u žudnji za ljubavlju koju prepoznaje kao jedinu moguću stvarnost.

Na najvišem valu koprca se leptir bez krila u agoniji dubine...

Bojno polje nakon bitke vrvjelo je ranjenim vojnicima ostavljenima da umru u agoniji.

Hicima u glavu i onda je Kristini napokon pukao film: saćete vidit saće vas Mijo izmarisat I Kristina zazove brata prodornim urlikom kakvim obično u sf hororima bića iz dubina svemira u agoniji zazivaju svoju vrstu: Mijo

Kuhinja će blistati, prašina vrištati u agoniji, zamotana u feather dusteru, a brlog će mi mirisati na vaniliju, cimet i neki od čajeva koji će se u tom trenutku namakati u šalici...

... statistici broje se kao zaposlene, iako je jasno da su u agoniji i na putu prema Zavodu za zapošljavanje.

Nitko nije smatrao vrijednim osvrnuti se na njihovu patnju, pretrpjeli strah u bijegu od plamene stihije te smrt u agoniji podmetnutih požara.

U karijeri dugoj četiri desetljeća Vika Podgorska odglumila je najrazličitije likove, od Ljeljenke u " Dubravki " Ivana Gundulića i Dore Krupićeve u Šenoinu " Zlatarevu zlatu " do Laure u Krležinoj drami " U agoniji " i Hasanaginice u istoimenoj drami Milana Ogrizovića.

I jedan i drugi pokušaju ubiti drugoga, kako bi poštedjeli onog drugog spore smrti u agoniji na križu.

Split umire u agoniji i beznađu, nevjerovanje u sugrađanina i bližnjega je nadišlo svaku ljudsku mjeru, djeca nam podučavaju rasapu narodnih vrijednosti i države...

Ali to nije bolna riječ razgovora i oproštaja prije Muke, niti grcanje što srce para pri susretu na Kalvariji i u agoniji.

U toj agoniji mi želimo sve promijeniti, posao, partnera, roditelje, okolinu, kolege na poslu, susjede, rodbinu... sebeeee

Tankerkomerc je u višegodišnjim problemima, pa i svojevrsnoj agoniji.

Hoće li država prihvatiti da su ove Zadarske nevolje dovoljno velike da im se posveti pažnja, ili su državi beznačajne, makar bi Zadar ostavile izranjavanim i u agoniji?

Majka Jasna u razgovoru nam je kazala kako je i danas uvjerena da nitko nikada ne bi doznao što se doista dogodilo da se, u očaju i agoniji koju je prolazila strepeći nad sinom čiji je život visio o koncu, nije obratila javnosti.

Njegova najvažnija, odnosno najpoznatija djela bila su: Gospoda Glembajevi, Povratak Filipa Latinovića, U agoniji, Na rubu pameti, Balade Petrice Kerempuha, i dr.

Gospodine Uzaniću, Krist je razapet i u agoniji do kraja svijeta u patnji nevinog brata čovjeka, svakog čovjeka... a ne samo hdz-katolika, koji vam je blizak.. Propovijedajte Krista, ali ne nempojte nametati svoju ideologiju drugima.Hrvatska je još uvijek na papiru sekularna država... " Krist nije htio zarobiti čovjeka, već je htio slobodnu ljubav čovjekovu "/Dostojevski, " Braća Karamazovi "/Kada ćete i vi otvoreno priznati svoje zla i propuste?

Ovaj alkarski vizual momka i alkara, ali i slika Gospe Sinjske je glavna ikonografija najnovije dramske predstave Miroslava Krleže " U agoniji ".

Ipak, agoniji je na kraj stao mladi Antolić, jedan od mnoštva igrača Dinama na kaljenju u ' ' Lokosima ' '.

Svoj položaj (još uvijek) utvrđuju kroz politiku; svoj trozubac (biznis, religija, politika) duboko su zarili u srce Zemlje; i polako ga, ljevo-desno, " rotiraju "; zlurado uživajući u agoniji svih nas, " Zemljana ".

U svojoj agoniji strahom paralizirani ne znaju da se strahom uredne ljude, tj. život ne može zaustaviti, jer uvijek je riječ o ljudima uzorima životu.

Dugo je vremena kako je upokojena najnovija hrvatska država i zapravo je teško odrediti kad je točno preminula jer se, žilava kakva jest bila, dugo u agoniji borila.Ipak.... kraj je bio neizbježan. Neizbježan zato što u Hrvata nema (gledajući u postocima) dovoljan udio onih koji uistinu žele i cijene nezavisnu državu i koji uopće osjećaju potrebu za tako nečim.

Glavna su djela: novele " Hrvatski bog Mars ", romani " Povratak Filipa Latinovića ", " Na rubu pameti ", " Banket u Blitvi " i " Zastave ", zatim drame " Vučjak ", " Golgota ", " Gospoda Glembajevi ", " U agoniji ", " U logoru " i " Aretej ", te poema u staroj kajkavštini " Balade Petrice Kerempuha ".

Veselje uz veliki jubilej glumice Tatjane Feher i njezinih četrdeset godina djelovanja u glumištu ovoga grada, priređeno uz otvaranje Male scene (Noćna gušterica Tanje Radović, režija Lawrence Kiiru, scenografija Marin Gozze, a uz slavljenicu tu su još igrali Robert Pehar i Dragan Šuvak), bio je podsjetnik na ono čime je kazališni život u Mostaru uspio preživjeti godine bez krova nad glavom: Krležinu U Agoniji (režija Robert Raponja), Gavranove Ljubavi Georgea Washingtona (režija Robert Raponja), Matišićeva Cinca i Marinka (režija Stjepan Filaković), Vujčićevu Tenu (redatelj Bobo Jelčić)..., ali i naslove od kojih se neki " vrte " i ove sezone: Probudi se Kato Milana Grgića, u režiji Dražena Ferenčine i Joška Juvančića, pa I smrt će biti sama nešto ljudsko..., fra Ante Marića, priča o životu i zadnjim danima hrvatskog pjesnika A. B.

Kad je riječ o tome da se što više puta spomene čuveni šansonjer, mecena i turoperator s kraja prošlog stoljeća Dalibor Šimpraga ' Grgeč ', odmah mi pada na pamet da je autor " Kravica ", apostrofirani Dalibor ' Icek ' Šimpraga, na radost Slave uskliknuvši: " Tako me dobro jebeš, dilbere moj ", ujedno protagonist one antologijske rečenice i - budući da je in ultima linea uvijek riječ o ovakvoj ili onakvoj stvarnosnoj prozi - ne manje antologijske situacije u kojoj neki čovjek iz Utrina brahijalno zabije šaku do lakta u njegov razlohani, plauzibilni čmar, u kojem rutinski investigativno ispipa neki predmet, ali, pokušavajući ga izvaditi, poput majmuna koji dohvaća sjemenke iz pukotine u deblu, zaboravlja pritom popustiti stisak, što za posljedicu ima sinkopirano Jeliborovo pohotno dahtanje, potom soptanje, možda hroptanje, tko zna, tu, dolje, gdje je poniznost na koljenima očevidno teška, pod banalnim dezinficiranim lavaboom toaleta redakcije ' Globusa ', u kojoj se već treću godine iz blata, infamije, nepismenosti, dima i laži do svjetlosti, profita, ukusa, dobrog odgoja, do gospodskog života (u jednu riječ: kretanje iz tmine u svjetlost) recimo, ex nihilo probija cijeli ta crnožuta kavalkada profila kakav je i sam Dalibor ' Mrmot ' Šimpraga, gojenac prve konjičke gospićke pukovnije " Konji Nilski ", Dalibor Šimpraga ' Opkop ', flantrop i protege Njegove Prirodne Nepogodnosti, El Ninha Panoniusa Pavlinskog, koji se osobno svojim autoritetom zauzeo oko cijele te stvari Šimpragine, da bi se konačno apsolvirala i razriješila na zadovoljavajuć način a ne ovako sramno i bolno, tu, dolje, na koljenima, u treperavoj agoniji neona, na musavom vlažnom keramičkom podu jednog redakcijskog wc-a suočen s brutalnom istinom netom kolonoskopirane intime, koju je Dalibor Šimpraga, kao pravi drug i komunista, kao Jugoslaven, duboko pohranio u sebi, godinama se ustručavajući izbaciti sve to iz sebe i iznijeti, konačno, na svjetlo dana: sve te kutijice tic-tac bombona, aluminijsku felgu od 17 cola, pernicu s likom Šilje umrljanu školskom kredom, nelektorirani rukopis " Nazivi jela u JNA ", fergazer od fiće s prirubnicom i gumigelengom, zgužvanu vrećicu bobi flipsa, punjač za mobitel Nokia 820, album " Životinjsko carstvo ", zubnu protezu Alije Sirotanovića, konzervu sardina od proizvođača iz Postira na otoku Braču, leš posavskog goniča, kajak jednoklek bez vesla, dres Crvene zvezde s potpisom Piksija Stojkovića (nošen), jednogodišnju sadnicu ukrasnog bora i skener Hewlett Packard koji je nedavno nestao iz redakcije, Dalibor je Šimpraga Čimpy zatomio u sebi odveć bolno, samozatajno, do sebeponištenja u usrdnoj predanosti pozivu prijegorno, ničim ne odajući dublji značaj tog svog asketizma i trapljenja, da bi sada sve to mutno u nama eksplodiralo iz magme potisnutog kompleksa sve to intenzivnije, da bi se konačno oslobodilo u magnezijskom bljesku nečuvene iskrenosti: " Unsere sonate war wirklich eine Mondscheinsonate quasi una fantasia, oooooo kako me dobro jebeš, dilbere moj ", prosikće Dalibor Šimpraga ' Pajser ', filantrop i pušikurac s kraja onog, a početka ovog stoljeća, pomislivši kako je Nemanja večan, svečan i lep, a kako je on, auktor " Kravica Andrije Žaje Popluna ", tu, dolje, na koljenima na kojima je svaka poniznost teška, u anesteziji amonijaka i danijelijevskih magli uree iz kojih više ne vidi koliko ni mrtav mrav, da citiramo jednog poljskog jebača koji je dobro znao da iz činjenice da su nam zajedničke psovke i ljubavna zaklinjanja ne valja izvlačiti presmione zaključke, moj Dalibor Dalibor Šimpraga, koji kao kakav čimpanzo lutaš svijetom s tim svojim vinkelblatom pod rukama, kao neki, reći će Krleža, ovejani govnožder.

- Kad sam dobila savjet da idem na operaciju, da dalje može biti samo lošije po Ahilovu tetivu, bila sam s jedne strane tužna, ali sretna što se bliži kraj agoniji.

U današnjoj stečajnoj generaciji, mladi više nisu isključeni iz agonije egzistencijalne drame njihovih roditelja, koji rade a ne primaju plaće, u agoniji čekanja zaposlenja (nakon otkaza)

U to vrijeme bjesnio je rat u Hrvatskoj, a SSSR (kao i poslije Rusija) bio je u gospodarskoj i društvenoj agoniji, bez mogućnosti globalnog utjecaja.

Naš je narod u agoniji, dok svijet gleda.

Bdw-za ubijanje životinja poradi ljudske ishrane-kao klanja svinja, teladi idr.ne samo da je neetično, nehumano i svirepo, jer ako ih već ubijamo.., dužni smo (već navedeno) osigurati što bržu i bezbolniju smrt -.. (ali možda u daljoj budućnosti to realiziramo) a ne čekat agonijsko iskrvarenje,.. osim toga je dokazano da biće u agoniji ispušta u tijelo, hormone i toksične supstance koje mogu djelovati kancerogeno, u krajnjoj konzumaciji. (često kod svinje..)..