- Albuse reče Galeša to su pitome kraljičine srne.

A kralj jedan odgovara: - Albuse, tvoj je ponor velik, ali sve ono što u nj bacaš nevoljno je i sićušno.

Ali jesen kada zamiriše krajem, kad lješnjak počne da žuti, jesen da blijedi, kurika da modri, drijen da crveni, onda moja gora kazuje moru, nebu i zemlji svoj najljepši plašt, čudo kabanicu, kolastu azdiju svoju, u kojoj se zlati i bliješti motreći se u morskim valovima. To ti je, Albuse, ono čime ja punim duboki ponor ohole duše svoje.

A drugi kralj progovara: - Albuse, tvoje su ropkinje puke sluškinje, tvoj je biser sušti šuškor.

Nad posteljom je nebo od svile sa zavjesama od skerleta i resama od baršuna. Albuse, kada se na toj postelji pruži mlada kraljica Mirna, onda pod svakom hrastovom nogom počne ključati vrelo iz kojega teče med i mlijeko; latice se ruža trune s neba i roj se leptira prosipa po zavjesima.

Mi smo doslovce rod, krv Albuse

- Trebaš me nešto Albuse? -