Poslove sigurnosti početkom 50 - ih preuzeli su Aleksandar Ranković, tadašnji potpredsjednik vlade i ministar policije, Ivan Gošnjak kao ministar obrane i Antun Vratuša iz Ministarstva vanjskih poslova.

Da je zločin u Gračanima izvršen smišljeno, jasno govori naredba koju je Aleksandar Ranković, šef Ozne, uputio 17. svibnja zapovjedništvu Ozne u Zagrebu: Vaš rad u Zagrebu je nezadovoljavajući.

U to su doba kazalište i koncerti posljednja utočišta građanskoga društva Zagreba, Varaždina i Osijeka, koje pognute glave lista Večernji vjesnik, dok Aleksandar Ranković uklanja sve koji mu nisu po volji, i zaživi jedino u predvorjima kazališta, obukavši nagrižene bunde spašene još iz tridesetih i zaokružene ljubičastim odsjajem trajnih ondulacija.

Prema linijama zapovijedanja moglo bi se prikazati: Milan Basta Kosta Nađ Generalštab JA Josip Broz Tito; Dušan Ostojić Osman Peko Dapčević Generalštab JA Josip Broz Tito i Simo Dubajić Aleksandar Ranković Josip Broz Tito.

Inače, drugovi iz naslova knjige su Milovana Đilas Đido, Aleksandar Ranković Leka i Edvard Kardelj Bevc.

U to vrijeme velike centralizacije prisluškivanje Tita mogao je narediti samo Aleksandar Ranković, tadašnji ministar unutarnjih poslova.

Bez obzira što je Aleksandar Ranković, Titov ministar unutarnjih poslova u svom izviješću o rezultatima ' borbe i revolucije ' naveo brojku od 586.000 ' likvidiranih neprijatelja naroda ' te brojku od 3,777.776 onih koji su ' prošli kroz naše logore između 1945 i 1951 ' (v.

SFRJ i član Izvršnoga komiteta CK SKJ Aleksandar Ranković, gl. promicatelj unitarističke politike, dugogodišnji ministar unutrašnjih poslova.

Tome treba dodati da je na crnoj listi UDBE bilo preko 1 200 000 Hrvata što je i sam priznao Aleksandar Ranković.

Na samu Staru godinu 1971. Stewart je poslao Bryanu Sparrowu pismo u kojem napominje kako su studentski vođe uhićeni, ali političari nisu, baš kao što nisu ni Aleksandar Ranković nakon pada, niti njegov bivši kolega Milovan Đilas.

Aleksandar Ranković). Bivši režim je bio isključivo komunistički, ne prosrpski i u velikoj mjeri je bio presudan uticaj političara Hrvata, Tito, Bakarić i dr. I ne treba se truditi poricati ustaške zločine i tražiti izgovore za toliko represivan pokret, slažem se da svaka posljedica ima i uzrok ali takvom retorikom izjednačavaš se sa onim budalama u Srbiji koji nastoje opravdati postojanje četničkog pokreta.

Na te je zasluge podsjetio dr. Juraj Batelja, napisavši: Premda je Tito izvana pokazao dobru volju sređivanja odnosa između vlasti i Crkve, u njemu se nije smirila strast obračuna s Crkvom, koju su u državnom vrhu podgrijavali Aleksandar RANKOVIĆ, Edvard KARDELJ, Josip HRNČEVIĆ, a u Hrvatskoj Jakov BLAŽEVIĆ, Dane OPAČIĆ, Duško BRKIĆ i dr. (J. Batelja, Uz 60 obljetnicu sudske presude Alojziju Stepincu, Glas Koncila br. 41., 8. X. 2006.) I neprocjenjiva je uloga Krvnikova u montiranom nacikomunističkom sudskom procesu Blaženiku osmišljeno odgurnuta u nepostojanje, a vladari jezika uspješno upravljaju težinom našega zaborava.

Njegov otac Andrija Hebrang uhićen je 1948. i postao žrtvom montiranog procesa beogradske Udbe, iza kojeg je stajala partijska frakcija koju su činili Aleksandar Ranković, Milovan Đilas i Edvard Kardelj.

Na vrhu prve stranice Aleksandar Ranković, potpisan kao Marko, Titu je napisao da je to razgovor sa Stepincem ' u kome se ovaj naš novinar upustio malo u nepotrebnu diskusiju ', ta da je zato ' objavljeno samo ono što je nama odgovaralo '« (Despot. str. 61).

Pojava datira još otkako su se oko količine moći onomad bili posvadili Josip Broz i Aleksandar Ranković, nešto kasnije i Milovan Đilas, da i ne spominjemo donekle svježiji slučaj Ante Đapića i njegova tadašnjega stranačkog šefa Dobroslava Parage.

Kakva je hajka vladala prilikom istrebljenja Hrvata uočljivo je iz " depeše Vrhovnog štaba Jugoslavenske armije br. 124 ", od 15. svibnja 1945. godine, upućena " Odjeljenju za zaštitu naroda " za Hrvatsku, u kojoj šef OZNE za Jugoslaviju, Aleksandar Ranković, izražava nezadovoljstvo navodno malim brojem likvidiranih ljudi u Zagrebu, svibnja 1945. godine: " Vaš rad u Zagrebu je nezadovoljavajući.

Šta ti je Aleksandar Ranković u rodu???

Mnogi, a posebno Edvard Kardelj i Aleksandar Ranković.

Moje mišljenje je poznato, ali se neću ponavljati već ću u prilog ovome dodati jednu činjenicu: Beogradska ' Politika ' je 1. veljače 1951 god. objavila podnesak kojeg je dan prije pred " Saveznom skupštinom " pročitao ondašnji Titov ministar unutarnjih poslova, Aleksandar Ranković.

Meni, s druge strane, nikako nije drago vidit fratra s lisičinama: čovjek automatski pomisli da je na vlasti Aleksandar Ranković.

Neću se iznenaditi ako se jednog dana pokaže da je " Mesićev " prijatelj Josip Manolić kamuflirani Aleksandar Ranković.

- Aleksandar Karađorđević, Aleksandar Petrović, Aleksandar Ranković - e taj je bio najgori...

Tako, tadašnji ministar unutarnjih poslova velikosrpski ideolog Aleksandar Ranković, podnoseći izvješće u Saveznoj skupštini Jugoslavije 1952. godine, navodi: Kroz naše logore i zatvore od 1945. do 1951. godine, prošlo je 3,777,776 logoraša i zatvorenika, a broj likvidiranih narodnih neprijatelja iznosi preko 586 tisuća, od čega preko 500 tisuća Hrvata.

Pa i ona zločinačka zvijer, Aleksandar Ranković, od suspenzije je čak doživotno živio u Dubrovniku

Oprostite, ali ovo me podječa na najmračniji režim u povijesti, na vrijeme Berijine (Lavrentij Pavlovič Berija) ili Rankovićeve (Aleksandar Ranković) policije.

Teško je povjerovati da bi Aleksandar Ranković, ministar unutarnjih poslova toga režima, već 17. svibnja 1945. samostalno donio odluku da se eliminira nadbiskupa Stepinca.

Samo tada monitoring nije vršio EU već Aleksandar Ranković, UDBA i Tito.

Zlotvor Aleksandar Ranković, nakon Titinog rođendana 25. svibnja 1945., naredio je da se za odmazdu pobiju svi hrvatski mladići između 1924. i 1927. godine rođenja u gradu i kotaru Zagrebu.

Pješadijskog generala Jugoslavenske kraljevske vojske, komandanta Jugoslavenske vojske u otadžbini, uhvatilo je mali odred agenata OZNA-e 12. ožujka 1946. Ministar Titove policije Aleksandar Ranković vodio je cijelu operaciju, koja je na zamahu dobila od trenutka kada je uhvaćeni četnički vojvoda Nikola Kalabić pristao na suradnju.

Njoj se protivio njegov bliski suradnik Aleksandar Ranković koji je 1966. godine na Brijunskom sastanku smijenjen sa svih dužnosti.