Iako, kao što smo vidjeli, najstariji cjeloviti rukopisi novozavjetnih tekstova potječu po prilici iz sredine 4. stoljeća, pronađeni su mnogobrojni djelomični rukopisi fragmenti, koji su puno stariji.

Polazeći od toga Pavlova govora o Starom zavjetu, Meliton iz Sarda potkraj 2. st. prvi put govori izravno o knjigama »Staroga zavjeta«, za razliku od novozavjetnih spisa.

Crkva mu pridaje veliku važnost; njegovi spisi čine oko jedne trećine svih novozavjetnih spisa, koji se marljivo čitaju na misama.

Jedino objašnjenje kako se takva priča pojavila u toj sredini jest da se radi o činjenicama, koje su autori novozavjetnih tekstova naprosto htjeli prenijeti kao činjenice.

Textus Receptus (1633) pomno je pripravljeno izdanje Novoga zavjeta: Erazmo Roterdamski u svom je prijevodu i kompilaciji prijevoda birao riječi koje su imale največu potporu u 25 drugih novozavjetnih rukopisa te je njegovo izdanje Novoga zavjeta prihvačeno kao da je bez pogrešaka, pa prema tome i nepogrešivo u dogmatskom smislu.

Zanimljivo, nitko od znanstvenika prije Brandona nije se pozabavio razlogom očitog prešućivanja jedne od najvećih katastrofa židovskog naroda od strane novozavjetnih autora, a koja nam daje jednu sasvim novu sliku pravog podrijetla kršćanstva.

Autor, polazeći tako od uvijek aktualnih biblijskih i novozavjetnih tema, dotiče se također utjecaja suvremenih medija i tehnologije na razvoj pojedinca, koji se izgleda sve teže snalazi u ovodobnom spletu pisanih i nepisanih društvenih pravila.

Newageovsko-kršćansku javnost zaintrigirala je vijest o otkriću rukopisa iz 3 - 4. st. pod nazivom Judino evanđelje koje pruža drugačije viđenje novozavjetnih događaja.

U stvarnosti, razlozi za nijekanje činjenično-izvještajnog karaktera novozavjetnih tekstova leže u pogrešnoj racionalističko-naturalističkoj filozofiji koja niječe mogućnost čuda.

Neke zajednice koristile su više novozavjetnih knjiga od drugih, dok su druge koristile knjige koje ne nalazimo u našem Novom zavjetu.

Štoviše, što se novozavjetnih rukopisa tiče, tu ne oskudijevamo.

Imamo doslovce na stotine novozavjetnih cjelovitih prijepisa ili odlomaka, gdje su najstariji tek dva ili tri stoljeća iza izvornog rukopisa.

No, uzmemo li je sami u ruke i promotrimo li njezin sadržaj, jasno ćemo primijetiti da se sastoji od dva dijela, Staroga i Novoga zavjeta unutar kojih postoji čitav niz drugih knjiga, njih 73: 46 starozavjetnih i 27 novozavjetnih.

Nedjeljom se redovito čitaju četiri odlomka iz Svetoga pisma: prvo čitanje koje se uzima bilo iz Staroga zavjeta ili iz Djela apostolskih odnosno iz knjige Otkrivenja sv. Ivana apostola; nakon toga se čita psalam ili neki od biblijskih hvalospjeva; slijedi drugo čitanje koje se uzima iz neke od novozavjetnih knjiga; konačno se naviješta evanđelje.

Protestantski kanon broji 39 starozavjetnih i 27 novozavjetnih knjiga, a u katoličkom kanonu postoji 46 starozavjetnih i 27 novozavjetnih knjiga, dakle, 73 kanonske biblijske, tj. nadahnute knjige.

Siledžije iz starijih razreda su, naime, gušterima nadijevali pogrdne nadimke, služeći se imenima novozavjetnih knjiga. Ćušpajzom (engl. porridge) je prozvan po hrani koju je nakon studija najčešće jeo, živeći u teškoj bijedi.

Sredinom 2. st. heretik Marcion je u Rimu sastavio svoj vlastiti kanon novozavjetnih spisa u kojem su našli mjesta samo Lukino evanđelje i deset Pavlovih poslanica.

Vjerojatno pod tim utjecajem nastaje oko 180. godine popis novozavjetnih spisa, na kojemu nedostaje tek njih pet, oko kojih u to vrijeme očito još nije bio postignut dogovor između pojedinih Crkava.

Tekstovi znaju doduše pretpostavljati i opširne naracije, ali ti, kao i većina starozavjetnih i novozavjetnih apokrifa je oštećena često nedostaju počeci i završeci pa su danas uglavnom fragmentarni i manjkavi, znaju biti vrlo kratki spisi, makar ima među njima i opširnih.

Tako će to ostati negdje do sredine 2. st. kad će se pluralni oblik početi upotrebljavati kao oznaka 4 - iju novozavjetnih spisa u literarnom smislu.

No niz novozavjetnih izjava ukazuje na to da je Krist svojom smrću stvarno zauzeo naše mjesto.

Donosi usporedan prikaz novozavjetnih citata i Kumranskih spisa, a stvaranje mesije opisano je u kontekstu ranog kršćanstva, križarskih vojni, renesansnog slikarstva te historiografije koja je bila kroz povijest cenzurirana.

Svjesna laž (pa makar netko slatkorječivo izbjegavao termin laž i umjesto toga ju zvao idealizacijom) od strane autora novozavjetnih spisa bila bi apsolutno nemoguća, i to iz više razloga.

Ukratko, dakle, činjenica da autori novozavjetnih spisa o kojima govorimo, ljudski gledajući, nisu mogli profitirati zastupajući nauk koji su zastupali, nego da su, naprotiv, sve izgubili, sama za sebe je apsolutni dokaz da ovi autori nisu mogli svjesno lagati.

Novi zavjet svjedoči i o vjeri novozavjetnih ljudi u pobjedu ne samo nad bolešću nego i nad smrću, svjedoči o vjeri u uskrsnuće od mrtvih i potpuno zajedništvo s Bogom u vječnosti.

To zasigurno nije zbog toga što takva ljubav nema mjesta u životu kršćana, nego zato što spolna ljubav nije glavna tema novozavjetnih knjiga.

Svi pisci novozavjetnih spisa bili su ili apostoli (Matej, Ivan, Petar, Pavao, Juda i Jakov [ 2 ]) ili iz njihova neposredna kruga (Marko, Luka, Juda i Jakov22).

Priča prati razvoj životnoga puta naslovnih novozavjetnih likova, sv. Franje te sv. Klare.

Ona otkriva sličnosti, ali i razlike novozavjetnih spisa (posebice evanđelja), i to s obzirom na njihovu formu, sadržaj, značenje i cilj.

Josip Flavije i Novi zavjet polazeći od toga da je Josip Flavije suvremenik Novoga zavjeta, njegova djela predstavljaju dragocjene izvore za bolje razumijevanje novozavjetnih spisa.