Čitajući iznova junga na nekom srpskom prijevodu kupljenog na jelačićplacu za 5 kuna, vratilo me na ickea i uopće na grupu teoretičara zavjere. jung je, naime naime, već davno potegao tezu da, uzmimo termin primitivni, primitivni čovjek kaže da kad krokodil proguta srednju od tri žene na rijeci to nipošto za primitivnog č. nije slučaj nego čin nekoga čarobnjaka, a civilizirani da je to slučajnost, zatim izvodi zaključak da se svijet sastoji od 50 % slučaja i 50 % kontroliranokauzalnih stvari. i da čovjek obično naginje promišljanjem na jednu polovinu od ove dvije mogućnosti. s new ageom 3 eg tisućljeća ekspandirao je onaj akumulirani hipi etnoromantizam, ljudi grada otuđeni masom betona i asfalta, kad ne mogu više otrpjeti logiku semafora ir križanja, pločnika, kolnika, radnog vremena kolektivno dožive stres kojega kompenziraju odlaskom u drugu, iracionalnu stranu vlastita bića. odjedanput očito nije više očito, alkaida nije srušila tvintauerse, nego bush itd itd. uglavnom, gubi se jedna logička veza. dječje priče o vanzemaljcima postaju sakrivena istina itd itd. neki fantastični datumi i majanski kalendari postaju ko dolasci mesije, i stalno i iznova i opet. pa blate crkvu, znaju biti i agresivni, pa prodaju šuplje priče, zaneseni, uvjereni čitav život grčevito traže mir, harmoniju, misle znanjem steći uvid itd itd. ovakvih priča i proroka, baš kao i biskupskih naklapanja, čuvam se. zapravo i ne više, stalno mi se zijeva.