Rezultati istraživanja rasvijetlili su vrijednost slike koja nije sadržana samo u količini sačuvane autentične slikarske fakture, nego i u kontekstu u kojem su te vrijednosti kako ostvarene, tako i prepoznate: od potrebe dubrovačkoga plemstva da ostvari ambicioznu narudžbu sredinom 16. stoljeća, preko 1595, kada dominikanac Serafino Razzi u prvoj tiskanoj povijesti Dubrovnika nalazi za potrebno da spomene »djelo slavnog Tiziana«, potom demontaže slike radi skrivanja od pljačke francuske vojske u kojoj je slika zbog pogrešna rukovanja oštećena, do restauracije 1859. kod Paola Fabrisa, glavnoga konzervatora Duždeve palače te atentata na donatora na slici početkom 20. stoljeća.