danas su se navršile 2 godine i 29 dana otkako je moje Zlato zauvijek zaspalo... bila sam već jutros kod njega, odnijela mu svježu crvenu ružu... odlazim k njemu svakih nekoliko dana - koliko je potrebno da dogori lampion... opet gori novi... moj cvjećar me već dobro poznaje, pa čim me vidi izdaleka, spremi crvenu ružu i stavi je u malu ampulicu s vodom... prvih nekoliko mjeseci odlazila sam svaki dan - ponekad i po dva puta... prije 11 dana sam prvi put nakon dvije godine i osamnaest dana uključila radio... on je bio moje Zlato, moj muž, moj prijatelj, moj oslonac, moj brat, moj dječačić za igru i šalu, moj teddy baer, moje sve... njegove su slike u svim prostorijama, tako da ga stalno mogu gledati i razgovarati s njim... ispričala sam mu i o svima vama, mojim novim, dragim nevidljivim prijateljima... silno sam tužna - ne znam zašto baš danas, ali i sretna, jer sam imala nešto prelijepo, što je ostavilo prekrasne uspomene, koje baš ništa ne može uništiti...