Kad na red, međutim, dođe skrb o kolektivnom dobru, o prostoru, kulturi i državi kao funkcionalnoj cjelini, hrvatski se konzervativni um najednom pretvori u raskalašeni anything goes.

Uokvirena efektnom scenografijom Berta Neumanna, koja i fizički odvaja i razvisuje susprostavljene društvene skupine, U Moskvu u Moskvu ipak pripada manirističkoj fazi umjetnika koji je sa svojim anything goes konceptom istinski uzbunjivao duhove sredinom devedesetih godina.

Na žalost, pravilo anything goes danas vlada zapadom i omogućava praktički svakome bez obzira na talent i trud da se javno izrazi.

Kod kapitala bez daljnjega vrijedi pravilo anything goes.

Recimo da je to moment slobode u promišljanju, nevezanosti za vlastita mnijenja (što je oslobađajuće), ali istodobno i nevezanosti za istinu (što vodi u neko ništavno ' ' anything goes ' ').

Nema proturječja u postmodernom anything goes, makar to načelo zastupalo i crkveno lice, što svećenici dolaze obnoviti istinu, na mjesto spomen-područja Jasenovac, gdje se istina još skriva.

Anything goes, samo da je ironično staro.

Većina ključnih unutarnjih regulatornih mehanizama te proizvodnje (koji se, na ovaj ili onaj način, mogu podvesti pod mehanizme selekcije - od recenzija, preko izdavačkih planova do uređivanja teksta) u posljednje je vrijeme, ako ne posve eliminirana, a onda barem u znatnoj mjeri suspendirana, što u spomenutoj produkcijskoj sferi uzrokuje nikad do sada viđenu anything goes stihiju, a pred kritiku, kao barem nominalno eksterni regulatorni mehanizam (bljutavu kritiku, bezmudu kritiku), stavlja dodatnu odgovornost.

Personalizirate situaciju koja je opći kredo ove Vlade, a taj je anything goes.

Prvi se odnosi na pokušaj pomirenja anything goes logike i realističkijeg pristupa, pri čemu se engleska sintagma ovdje ne odnosi na poznato postmodernističko načelo, nego na jamesbondovski princip po kojem ništa nije dovoljno neuvjerljivo da ne bi moglo biti upotrijebljeno u tematsko-motivskoj strukturi filma.

Ne možete ovdje zastupati teoriju postmoderne i iz nje amputirati njezino osnovno načelo - anything goes.

Još nedavno, naša je ideološka pozornica bio takav kakofonični anything goes da smo se Chomskom iščuđavali.

Anything goes, to je vizualni a i moralni moto sad već niza postmodernih generacija, od campa naovamo.

Bez obzira na samoobmanjivanje kroz ovakve portale koji promoviraju " anything goes " etiku.

U savršenom svijetu balkanske postmoderne doista anything goes, pa tako u istom svemiru i u istoj košari obitavaju i Hajde da se volimo i Ivo, pobratim mio, piše Jurica Pavičić u svojoj kolumni.

A Paul Feyerabend ide cak i dalje kad tvrdi: " Anything goes " = " Sve je moguce ".

Shva ć am ga kao vrlo rigoroznu i determiniranu akciju unutar sveta umetnosti, a ne kao neku radnju koja je zabavna i dešava se kao " anything goes ", budu ć i da je ta vrsta umetnosti postala popularna, č ak mainstream, i na svakom otvaranju netko nešto napravi, č isto zato da se desi.

To je kompliment, osobito ako se uzme u obzir da scenu zakrčuju deseci ambicioznih, dramski polupismenih autora kojima u prikrivanju činjenice da nisu u stanju dovesti jednostavnu radnju od točke A do točke B pomaže vladajući postmodernistički trend koji bi se mogao nazvati anything goes, a koji tolerira i potiče uprizorenje otužnih monoloških baljezgarija.

U narodu je uvriježeno uz postmodernizam usko vezati krilaticu " anything goes ", mada to nije baš tako i ta rečenica je više odraz jednog duha vremena, a ne same postmoderne misli (ako bi takva mogla postojati u singularu).

Svakako, izbor se čini oblikovan anything goes načelom, ali ponajviše zbog kategorijske selekcije.

Stoga nije iznenađujuće da nalazimo kritičara, kao što je Arthur Danto, koji opravdava heterogenost suvremene umjetnosti geslom " Anything goes ".

Sklonost camp u/kiču i, ponekad, trash - ikonografiji signum je Almodóvarova anything goes postmodernog nagona.

Dodan je i treći, East stage, uz moto " anything goes ".

Dok se Washed Out može promatrati prije svega kao nostalgični kućni projekt, Neon Indian predstavlja postmodernu ' anything goes ' estetiku u kojoj kič postaje sredstvo artističke ekspresije smještene u kontekst pop pjesme.

Ali to nipošto nije neutralno supostojanje, iako se na prvi pogled čini kako u nesvjesnom anything goes.

U anything goes filozofiji nestaju kriteriji po kojima se stvari mjere.

Tuđmanov spomenik i borba protiv Tuđmanovog sparing partnera Orešara, tri žuta lava, Domovinski rat i radnički trliši, sve se tu pomiješalo u ideološki anything goes lakozapaljivih sastojaka.

Ona jest nešto unutarnje, ali ipak ne tek ' subjektivno ' u smislu ' anything goes '.

Najklikabilniji bi bio " anything goes " forum prepun mawih pwawih, bokicha i pozzova - ali, onda moderator može biti i moj šarplaninac.

Nakon prvih, vrlo uspješnih pokušaja s Ballets des Champs-Élysées slijede: uz pomoć princa Alessandra Ruspolija osnivanje Les Ballets de Paris Roland Petit (1948); 1952. prvi film u Hollywoodu Hans Christian Andersen u režiji Charlesa Vidora, potom 1955. Staklena papučica (The Glass Slipper) Charlesa Waltersa i film s Fredom Astaireom Tatine duge noge (Daddy Long Legs) pa Anything Goes (1956) s Bingom Crosbyjem, Mitzi Gaynor i Zizi Jeanmaire.