Premda ga izbjegava u svojoj De re coquinaria, Apicije ipak navodi jedan recept koji se odnosi na sve sirove jestive školjke, bez obzira na gastronomsku vrijednost, pod nazivom In omne genus conchyliorum, ili Za svaku vrstu školjaka, u kojemu preporučuje vrlo suvremen način začinjavanja školjaka i puževa pa vjerojatno i lupara s paprom i metvicom umjesto limuna, petrusimulom i presolcem.

Nešto manje tragova janjetine nalazimo u Starom Rimu, u kojem je onaj slavni Apicije, među ostalim receptima, opisao pripremu agnum assum oleo modice ili pečenu janjetinu s maslinovim uljem, a mnogo više, baš kao u biblijskim vremenima, nakon provale barbara kada su, ako je vjerovati slavnom Brillat Savarinu: Ta divlja usta, ta divlja grla bila neosjetljiva na finu hranu.

Posve nalik Benetoviću i njegovu uspaljenom junaku, i Apicije u šestom poglavlju svoje knjige pod nazivom Tropetes (Peradar) također slaže jelovnik od raznih ptica i pataka, možda nešto drukčije pripremljen i podešen rimskoj ekstravagantnoj gastronomiji, ali ništa manje raznolik, uzbudljiv i hedonistički poticajan, pun unutarnje gastronomske dramaturgije.

Mnogi antički pisci odavali su hvalu drevnom istarskom ulju od masline (Plinije, Galen, Apicije), a najčešće se spominje onaj citat Marcijala (40. - 103. godine): Uncto Corduba laetior Venafro, Histra nec minus absoluta testa. (Kordobo, koja si rodnija od uljevitog Venafra, a savršena kao ulje iz Istre).

Pa kad zamiriše iz kuhinje, a na trijem Kornelija iznese neko jelo od svojih tikvica, i Apicije, ili barem duh nekog od njegovih sljednika, hita prema Starom Brodu iz obližnjeg nestalog velegrada, rimske kolonije Sisciae, današnjeg Siska, kako bi uživao u iznenađujuće mekoj puti inače okorjelog botaničkog gangstera.

Kao najvažniji izvor poslužila je kuharica De re coquinaria iz 1. st. koju je napisao poznati rimski gurman Apicije.

Apicije u svojim receptima daje samo sastojke te je autorica sa suradnicima eksperimentom rekonstruirala svako pojedino jelo.

Apicije u svojim receptima daje samo sastojke te je autorica sa suradnicima eksperimentom rekonstruirala svako pojedino jelo.

Svi su bili na okupu, i Arhestrat i Mitaik i Apicije i Petronije i Taillevent-Krojivjetar i gospodin Chiquard Amiczo sa savoyskoga dvora.

Njegovu pripremu opisuju razni autori, posebno Apicije, premda sastavljači Larousseova Gastronomskog leksikona, odlomak o fazanu počinju netočnom rečenicom: Fazan: Dugorepa divlja ptica, uvezena u srednjem vijeku iz Azije u Europu.

Tako je svoje čitatelje svjetovao rimski pisac Apicije u svom djelu " O kuhanju " s kraja trećeg, odnosno početka četvrtog stoljeća.

U starom Rimu, kako piše Gaj Plinije Drugi, zvan Stariji, u svojoj Naturalis historia (Povijesti prirode), puževe su uzgajali i hranili mlijekom da im meso bude mekše i sočnije, a Apicije ih ne navodi slučajno u sedmom, najgastronomskijem od svih poglavlja svoje De re coquinaria (O kuharskom umijeću), koje nosi znakovit naslov Polyteles (Sladokusac).

I premda su ta ista svojstva šparogama pridavali podjednako Hipokrat i Galen, Antimus i Avicena, Katon i Apicije koji su ih nazivali laskavicama nepca, prava pomama za tim pupoljcima strasti rasplamsala se u baroku i prosvjetiteljstvu.

Tako su o njemu pisali u antička vremena i Plinije, Galen, Apicije, a Istrani će vam najčešće citirati Marcijana iz prvog stoljeća naše ere koji je pisao: Kordobo, koja si rodnija od uljevitog Venafra, a savršena kao ulje iz Istre.

O svinjetini pišu i Katon i Apicije, a njihovi nasljednici srednjovjekovni kuhari često su je iznosili na stolove svojih gospodara, čak i u dane posta, tvrdeći da je svinja bliža ribama nego toplokrvnim životinjama jer se cijeli dan valja u mulju i blatu kao da traži izgubljeno jezero iz kojega je jednom davno izronila na slavu Božju.

Apicije u antičkom svijetu nije bio osamljen.

Stari rimski pisci kao što su Apicije, Katon, Collumela, Plinie i drugi došli su do spoznaje o kvaliteti maslinovog ulja I počeli razlikovati razne kategorije ulja po kvaliteti.

Apicije je, priča predaja, žudeći upravo za tako pripremljenim škampima, po Atheneju iz Naucratisa, najviše vremena provodio na svom imanju u Minturi u Kampaniji i tamo trošio goleme svote sestercija ponajviše na svoje omiljene rakove.

Za jedne takve svečanosti, Apicije je navodno čuo, da na obalama Libije love još veće škampe od kampanskih, i već je sljedećeg jutra na svojoj raskošnoj veslarki otplovio prema Africi.

Kad je najvećega primio u ruku, a koji, po predaji, nije dosezao ni polovicu dužine i težine rakova u kakvima je uživao Apicije, bez oklijevanja je zapovjedio da se brod vrati u Italiju, proklinjući sve koji su ga prisilili na to uzaludno putovanje, a nadasve škrto libijsko podmorje.

Rimljani su njima hranili guske zbog jetre a slavni je kuhar staroga Rima, Apicije navodno i svinje hranio smokvama kako bi im meso bilo ukusnije.

O tim su jelima u Kanconijerima progovarali i Katon i Kolumela, i Plinije i Opijan, i Ciceron i Marcijal, a ponajviše toliko citirani Apicije, taj tajanstveni pisac prve zapadne kuharice koja nam je došla u ruke i opisala bogati jelovnik iz vremena kad je nekoć mali latinski gradić postao prijestolnica poznatog svijeta.

Rimljani i onaj slavni Apicije voljeli su svoj Hordeus elixus, ili kuhani ječam, gladijatorsko i legionarsko varivo ili Fungi farnei elixi ili kuhane bukovače u gustoj juhi, srednjovjekovni mešti poput Krojivjetra, Taillevana spominju pripremu svojih coulisa od raznih namirnica, po strukturi sličnim našim čušpajzima, renesansni i barokni majstori okušali su se u pripravcima koje možemo nazivati varivima.

Veljko Barbieri Marko Gabije Apicije iz I. stoljeća, kojemu pripisuju glasoviti spis De re coquinaria Romae Augustae ili O kuharskom umijeću carskoga Rima, iznad svega je volio škampe.

Pa je nakon jedne večere, na kojoj su gosti među desecima jela posebno uživali i u delicijama od škampi, Apicije pošao na počinak.

Apicije jastoge i hlapove peče na žaru, kuha, ali i pripravlja od njih umake i valjuške, srodne današnjim receptima za pripremanje hlapa, pogotovo onih iz francuske pokrajine Armorique, u Bretanji, nazvane po rimskom imenu za cijeli, u Atlantik i prema Britaniji, izbočen poluotok.

U Rimu ga slijedi Apicije koji tunjevinu s gradela začinja paprom, lovorom, metvicom i podlijeva s malo kvasine i maslinova ulja, sasvim grčki i sicilski.

MARKO GABIJE APICIJE; živio je u vrijeme carskog Rima (u I st. n. e.), te napisao je glasoviti kulinarski spis " O kuharskom umijeću carskoga Rima ".

Naklonost koja se podjednako osjeća u njegovoj dragocjenoj knjizi, kao i u bajci o Patuljku Nosonji, potječe iz rimskih vremena i pašteta čiju pripremu potanko opisuje Apicije, posebno pašteta od mozga.

Spominjali su je i rim. pisci (Plinije Stariji, Apicije).