Najpopularnije su podvrste pripovjedne proze: apokrifi, hagiografsko-legendarni tekstovi, mirakuli, vizije, prenja i romani.

Apokrifi su uglavnom »romansirano prošireni, katkad pak skraćeni ili iskrivljeni biblijski kanonski tekstovi.

Zbog različitih pogrešnih, tj. krivih učenja, Crkva je odredila kanon - službeni popis - svetopisamskih spisa Staroga i Novoga zavjeta, te su apokrifi smatrani i danas se smatraju lažnim, krivovjernim i tendencioznim spisima.

Tragovi krivovjerja tražili su se i u raznim apokrifnim spisima, životopisima i čudesima svetaca; ali ti apokrifi nemaju kanonskog značenja i ne mogu biti mjerdavni za dogmatička pitanja.Osim toga bili su oni u srednjem vijeku rasprostranjeni podjednako po čitavom kršćanskom svijetu bez obzira na crkve i vjeroispovijesti, a ako u Hvalovu evanđelju ima nekoliko apokrifa znači to samo toliko da se je i u Bosni rado čitala literatura koja je onda u Europi osim narodnih pjesama i balada bila predstavnica lijepe knjige.To su u ono doba bili " epi u prozi " kako ih je Murko nazvao i nadomještali su današnju beletristiku.Oni su prevedeni iz grčkog ili latinskog originala a mnogi od njih bili su izvanredno rašireni kao npr. " Vizija Isaije ".

Kad se uzmu apokrifi, naprimjer Pilatova djela, čita se kako kotrljanje kamena s groba počinje točno u ponoć pred zaprepaštenim ženama i stražarima, zaslijepljenima anđeoskim blicevima.

Apokrifi su pak, u katoličkoj terminologiji, spisi nastali potkraj Starog Zavjeta, te u II. i III. stoljeću koji nisu prihvaćeni ni u židovski ni u kršćanski kanon biblijskih knjiga.

Hrvatski srednjovjekovni apokrifi poput glagoljicom pisanog apokrifa iz 13 stoljeća " djela Pavla i Tekle " nadopunjavali su Sveto pismo i utjecali na hrvatsko zajedništvo.

Generalno se ne slažu sa svetim, nadahnutim knjigama te su nekanonske knjige, tj. apokrifi, makar teže, nose nazive i iznose sadržaje o biblijskim događajima, vremenima, mjestima i likovima.

Još su dvije vrste starozavjetnih apokrifa: a) Psalmi, pjesme ode: Salomonovi psalmi, Tužaljke i ispovijedi, Salomonove ode himni i pjesme. b) završni apokrifi govore o mudrosti i filozofiji u djelima: Ahikarove riječi, Treća knjiga o Makabejcima, Četvrta knjiga o Makabejcima, Pseudo-Fokilid i dr.

Zbog toga su se množili apokrifi, ali su crkveni oci znali otkriti pravu ulogu svetog Josipa i razlučivati bitno od nebitnoga.

Klara se susrela s kućnim predstojnicama zajednica u Hrvatskoj, a kao završetak programa uslijedio je scenski prikaz Apokrifi trećeg tisućljeća, kojeg su pripremile i izvele naše postulantice, novakinje i juniorke sa svojim odgajateljicama.

Mirko Demić prozaist, esejist i urednik, objavio knjige proze Jabuke Hesperida, Slamka u nosu, Ćilibar, med, oskoruša, Apokrifi o Furtuli, Sluge hirovitog lučonoše, Molski akordi, Trezvenjaci na pijanoj lađi, knjigu eseja, (p) ogleda i marginalija Pod otrovnim plaštom, Po (v) ratnički rekvijem, kao i knjigu publicističkih tekstova Slađenje gorčinom; objavio Čitanje proročanstva u koautorstvu s Bojanom Jovanovićem.

Protestanti, pak, za deuterokanonske spise rabe naziv apokrifi [ 7 ], što znači da uopće ne spadaju u kanon Svetoga pisma.

Luther je za njih rekao da su to " knjige koje se ne smatraju jednakima Svetome pismu, ali su korisne i dobre za čitanje. " S druge strane, katolici naziv " apokrifi " rabe za brojne spise međuzavjetnog razdoblja [ 8 ], koji su pisani sa stajališta judaizma, a lažno su pripisivani raznim patrijarsima (primjerice Henokova knjiga).

U tom razdoblju, u kojem su živjela sva tri pisma, osim razmjerno bogate crkvene pismenosti, biblijsko-liturgijskih pravnih spisa i isprava (najstariji je »Vinodolski zakon« iz 1288., zatim »Krčki statut« iz 1388. i dr.), postojali su i apokrifi, legende, viđenja, pripovijetke i romani, ljetopisi, moralističko-didaktična djela, početci crkvene drame, te prvi sačuvani stihovi.

O farizejstvu i sluganstvu, pa i medijskoj dugogodišnjoj kriminalizaciji domovinskog rata i teškoj odgovornosti za osobnu krimnalizaciju Ante Gotovine (face assassination) posvetio sam knjigu 2009. godine Kad anđeli utihnu-Apokrifi Ante Gotovine, zbog koje sam doživio medijsku hajku i linč.

Apokrifi daju maha mašti pa su stoga nepouzdani.

Apokrifi su spisi koji zbog uobičajenih čarki zajedljivih, malih, gnostičkih učenjaka nikad nisu dospjeli u Bibliju.

Činjenica je da se na određenim mjestima u Novome zavjetu aludira na nekanonske spise Starog zavjeta na primjer 2. o Makabejcima 7,12 u Hebrejima 11,35. No ni na jednom mjestu kao autoritet se ne navode apokrifi.

Apokrifi Novoga zavjeta pokušavaju popuniti prazninu koja se javlja u Pismu o ranim godinama života Isusa Krista maštovitim prikazima Njegovog djetinjstva.

Priručnik na hrvatskome jeziku donosi deset zaokruženih i relativno samostalnih tema iz toga enciklopedijskog djela: Nadahnuće, Kanon Svetog pisma, Apokrifi; Spisi s Mrtvog mora; Druga židovska literatura, Tekstovi i prijevodi, Suvremeno istraživanje Staroga zavjeta, Suvremeno istraživanje Novoga zavjeta, Biblijska hermeneutika, Izjave Crkvenog učiteljstva, Biblijska geografija, Biblijska arheologija.

O tim je knjigama Josip Flavije pisao: Naša je povijest pisana od Artakserksa ali se nije smatrala sličnom po autoritetu s knjigama naših praotaca, jer od tog vremena nije postojao redoslijed proroka. (Protiv Apiona, 1,8) Nebiblijski spisi postali su poznati pod imenom apokrifi.

Apokrifi, međutim, ne uključuju samo smiješne zgode.

Ipak, svi su apokrifi bili poučni, imali su i višu svrhu osim pukog zadovoljavanja srednjovjekovne mašte.

Vatikan s time nije imao nikakve veze. 7) Apokrifi nisu stariji od evanđelja Novog Zavjeta.

I tako, premda su se apokrifi uglavnom pojavljivali u protestantskim Biblijama sve do sredine devetnaestog stoljeća, protestanti ih nisu smatrali Svetim pismom.

Osim korizmenih propovijedi u zborniku se nalaze tri homilije na Matejevo evanđelje koje su prevedene sa staročeškoga, zatim apokrifi (Silazak Ivana Krstitelja nad pakao...) i niz propovijedi kojima nisu utvrđeni izvori.

Onda je proročki Duh ušutio za 400 godina, ne tvoreći nadahnute spise, premda se tijekom ovog razdoblja pojavljivala bogata vjerska literatura (apokrifi i pseudoepigrafi).

Posebno su korisni apokrifi i pseudoepigrafi, kao i targumi i kasniji rabinski materijali.

U uvodnoj bilješci Časoslova Božjega naroda čitamo, naime, ovo: " Na današnji dan (god. 543) posvete crkve Svete Marije Nove, podignute pokraj jeruzalemskoga hrama, zajedno s istočnim kršćanima slavimo ' posvetu ', kojom se od djetinjstva posvetila Bogu potaknuta od Duha Svetoga, čijom je milošću bila ispunjena u svome bezgrješnom Začeću. " O Marijinu prikazanju ne govori nam nijedna knjiga Svetoga pisma, no zato o njemu opširno pišu apokrifi, oni tekstovi koje Crkva ne priznaje kao nadahnute pa ih zato nije ni uvrstila u svoj službeni popis svetopisamskih knjiga.