u apsolutnoj znanosti ukinuta i sačuvana povijest konstituira bitak apsolutnoga duha. apsolutni duh jest povijest-sloboda-život lišen vremena, bez prošlosti, bez budućnosti, kao sebe u svome jednom i jedinom, jednoobraznome vidu (« ideja »), iz ništa sebe sama sebe u svojoj sadašnjosti samooprisutnjujući nadživot. i tu tek, povijesno mišljenje, živeći od povijesnosti povijesti, a ne od njene apsolutnosti, i misleći, ne više dijalektički-spekulativno ni logičko-metafizički, nego kao mišljenje otkrivajući, pokušavajući iznijeti na vidjelo, na čistac iznijeti, samu povijesnost onog apsolutnog (apsolutne« ideje », apsolutne slobode, apsolutnoga duha), s onu stranu onto - - logički raztvorenog vremena u bezvremenost i puku prolaznost, može, kako to Sutlić formulira, reći:« Ako je za Hegela ono što je intendirano kao ' apsolut ' bilo najživotnije, sam život, za radikalno revolucionarno mišljenje baš to je smrt. »[ 3 ]