Naime sloboda kao i osobnost nikada nisu dana, one se grade i rijetki su oni koji su sposobni za istinsku slobodu, jer osobnost pretpostavlja napor i askezu, kao i pojedinca u kojem leži duhovni princip odlučivanja.Čitava je društvena i politička povijest 19. st. drama sukoba slobode i jednakosti.

Istodobno pak nije nipošto bilo posrijedi odbacivanje svega kao štetnoga i zloga, što bi moglo poteći od tijela, inače bi se moglo upasti u radikalnu askezu.

Ona treba izmoliti milost za braću u svijetu, živjeti dosljedno svoje zavjete, obdržavati vjerno sv. Pravilo i Konstitucije, uvijek bdjeti i prakticirati askezu: unutarnju i vanjsku i, nadasve, biti radosna što služi Bogu to su njezini ciljevi.

Prakticirajući askezu nije bio cilj uništavati tijelo, nego prakticirati odricanje kroteći zle

Vjeronauk koliko znam uglavnom preporučuje osudu i askezu, a ne daje upute kako biti sretan u svojoj seksualnosti: bez popuštanja pritisku vršnjaka, bez nesreća, bolesti, krivih očekivanja, bez traumi.

I ja sam nesklon mišljenju da se do najdubljih spoznaja mora doći kroz muku i askezu.

Taj put nosi sa sobom pozitivnu i negativnu askezu, tj. ono što trebaš činiti i ono što trebaš napuštati.

Suprotno duhu mlakosti je duh jakosti koji podrazumijeva askezu, herojska djela i dosljednu borbu za ideale.

Ta ustrajnost se treba protegnuti ne samo na vježbanje u molitvi, nego i na askezu sabiranja koja je treba pratiti.

Ovi posljednji su čisto magijski tipovi (homo magicus) koji koriste yogu i askezu oviseći o samom sebi, tapasu i ritualu.

Podvig koji ne podrazumijeva samo askezu nejedenja, askezu molitvenog obraćanja Bogu, askezu činjenja dobrog, već podrazumijeva nevidljivu borbu, poput one borbe praoca Jakova s nepoznatim hrvačem.

Sve moje nade rasplinuše se i ja ću sada ovdje askezu započeti.

Rasvijetljen Božjom milošću postao si svjestan da je kršćansku svetost moguće ostvariti samo kroz intenzivni duhovni život koji uključuje molitvu, primanje sv. sakramenata ispovijedi i pričesti, čitanje sv. Pisma i duhovnih knjiga, osobnu askezu i svladavanje svojih nagnuća.

Kalvinistički moral vrlo je strog - zastupa etički rigorizam i svojevrsnu »svjetovnu askezu« (umjerenost, čednost, skromnost i poslovnost).

U doba burnih društvenih previranja za vrijeme rimske okupacije židovske države, javilo se više sljedba koje su zagovarale askezu i celibat.

Svako drugo veličanje boli i posvećenje patnje samo je izgovor, nerijetko izrazito autoritaran, za pribjegavanje nekom temelju koji, u svojoj apsolutnosti, ne može činiti drugo nego perpetuirati (kao askezu, kao kaznu, kao potragu za navodnom autentičnošću) nasilje, očitovanje, učinak i uzrok kojega jest bol.

Posebno joj je važno održavanje umjerenosti i razlikovanje duhova u odnosu na askezu.

Ona ne podupire rijetko cviječe radikalne askeze koje je postojalo unutar pustinjskog samotništva - a zbog kojeg su se mnogi i slomili - nego opominje da se klone " pretjerane askeze kao neprijatelja " (Apo 906) i dalje kaže: " Kako razlikujemo božansku i kraljevsku askezu od tiranske i demonskeč Očito po umjerenosti. " (Apo 906).

Straha zbog kojeg je izradio snježne skulpture svoje moguče obitelji i zbog koje se valjao po ružinu trnju (ponekad se eros dovodi u sklad s logosom samo kroz askezu).

I to govori da su pustinjski oci i oni koji su neposredno nakon njih skupljali njihove izreke, priznavali ženama sposobnost da posjeduju darove duha, da provode askezu i prakticiraju duhovno savjetovanje kao i muškarci.

Čvrsta volja za posjedovanjem tih obilježja, vodi ga u askezu tijela i osjećaja.

Osoba je povezana takočer s askezom i pretpostavlja askezu, to jest duhovno vježbanje, koncentriranje unutarnjih moči i izbor, neslaganje s miješanjem s ravnodušnim močima i unutar čovjeka i u okolnom svijetu.

Kad se askeza izokreče u ropstvo, što je tako često bivalo u njenim povijesnim oblicima, mora biti zabačena i protiv nje se mora provesti borba, borba koja traži istinsku askezu.

Ako ne želimo podlegnuti toj napasti, moramo biti realni i prihvatiti da graditi bratstvo nipošto nije lako jer sa sobom nosi askezu i žrtvu te nije moguće ako se svaki pojedini brat u to ne uloži; poteškoće moramo prihvatiti kao izazove a ne kao poraze; konflikte suočiti sa zrelošću, takt s oprezom, a da pritom ništa ne forsiramo.

Jasno je da je takav redovnički život zahtjevan i da traži određenu askezu...

U Bhagavata-purani nalazimo priču o vrlo mladom yogiju Dhruvi koji je prakticirao askezu i meditaciju sam u šumi.

Samo on tišinu može razmatrati kao kušnju i askezu.

S tog gledišta pokora u kršćanskom teološkom i duhovnom rječniku označava »askezu«, drugim riječima trajan i svakodnevan čovjekov napor, što podržava Božja milost, da se izgubi vlastiti život radi Krista.

Morati »obdržavati« askezu, nije isto što i smjeti živjeti asketskim životom, jer je to »smjeti živjeti asketski« upravo dar Kristove milosti.

»Duhovni napredak iziskuje askezu i mrtvljenje koji nas postupno privode miru u radosti blaženstva« (KKC, 2015).