Tako smo saznali zašto je naslov knjige Mačka u čizmama, zašto je glavni lik alternativka i autoričino viđenje subkultura i čovjeka te utjecaj istoga na njezino pisanje.

Tako će međusobno posve različite glumačke osobnosti proći kroz filtar sjećanja i promišljanja iste osobe, koja im je uz to bila bliska, jer Elizu Gerner s Marijom Ružička-Strozzi, koju slijede Mila Dimitrijević, Ela Haffner-Gjermanović, Bela Krleža, Vika Podgorska, Božena Kraljeva te naposljetku Ervina Dragman, vežu različite veze, od onih profesionalnih preko prijateljskih do rodbinskih, kao što će i autoričino veliko poštovanje prema svakoj od umjetnica kao polazišna točka biti još jedna povezna nit ovih tekstova.

I tako dolazimo i do odgovora tko je Jelena, jer i autorica gleda s druge strane aparata Jelenu i hvata tu zrcalnu posvećenost, pa je Jelena autoričino lice, autoričin odraz ili alter ego.

Knjižica donosi autoričino iskustvo višegodišnje čežnje za roditeljstvom i nošenja bremena neplodnosti podastirući svojevrstan zemljovid iskušenja i zamki koje bi trebalo izbjegavati.

Ta situacija odražava autoričino osobno iskustvo (rođena u Sarajevu, živjela u Skopju, od 1993. živi u Londonu.)

Izložba jedva da je spomenuta, autoričino vrhunsko školovanje u Zagrebu i SAD-u samo uzgred je natuknuto.

Što nam, pak, donosi autoričino iskustvo Na putu?

David Ives, američki prevoditelj nekadašnje nezapažene francuske glumice, danas slavne spisateljice Yasmine Reza, u svojem je predgovoru napisao kako je glavni razlog popularnosti Rezinih komada autoričino iznimno veliko poznavanje onoga što glumci vole igrati: sočnih i surovo duhovitih dijaloga, sračunatih na uznemiravajuće podudaranje sa svakodnevljem.

Njezin roman na neki način je autoričino suočavanje s tom svima nama bliskom i poznatom prošlošću.

Navedena produkcija umjetnoga života čini uvod u autoričino promišljanje o umjetničkim strategijama genetskoga inženjeringa u sklopu kojih Oron Catts, Ionat Zurr i Guy Ben-Ary (The Tissue Culture Art Project) uzgajaju žive vlaknaste mikroorganizme kao žive skulpture, i pritom autorica odašilje bioetički upit-sumnju: No, moramo se pitati što će se desiti sa živom skulpturom kad joj opadne vrijednost na tržištu umjetnina.

Na problematizaciju funkcije muzeja kao institucije umjetnosti koja ugrožava samu umjetnost, a koju filozofkinja provodi i u poglavlju Institucija umjetnosti i kanibalizam sistema, možemo nadovezati autoričino promišljanje, a koje je izrekla i u nedavnom intervjuu za Transfer, o tome kako Stilinovićev art-slogan Umjetnik koji ne govori engleski nije umjetnik (1994/95.) danas zapravo treba preformulirati u postavku Umjetnik koji ne govori DOBRO engleski nije umjetnik.

Jedna od posebnosti jest autoričino prenošenje obilježja modernističkoga muškog lika na ženu, pa ona postaje mogući flaneur, mentalni boem, potencijalni ničeanski nadčovjek.

To više što autoričino baratanje crtežom nadilazi pojam dekoracije.

Daljnje postupke sačinjavanja možemo odrediti navodom Vila-Matasa: Sviđaju mi se pravila igre koja obvezuju samo jednog čovjeka. Drugim riječima, kriterij pri sačinjavanju i zgotovljenju slike nije autoričino htijenje; niti su to pravila uvriježenih oblikovnih inačica pripadajućeg stilskog idioma.

Kao i njezina ostala djela, roman Mudra krv, te zbirke pripovjedaka Teško je naći dobra čovjeka i Sve što raste mora se sastati, i ovo donosi snažno autoričino viđenje američkog Juga kao svijeta groteske i nasilja.

Istomu krugu znanstvenoga interesa pripada i autoričino sudjelovanje, s kolegama iz Staroslavenskoga instituta, u Štefanićevoj hrestomatiji hrvatskih srednjovjekovnih tekstova Hrvatska književnost srednjega vijeka od XII. do XVI. stoljeć a (1969.), u djelu koje je u javnosti ocijenjeno kao prva istinska afirmacija hrvatske srednjovjekovne književnosti i kulturni i znanstveni događaj.

Nadalje pozdravljam autoričino nastojanje otvaranja ovakve teme koja daleko nadilazi mantre o kapitalu i materijalnom koji uzaludno oduzima energiju i mentalni mir ovdje nas pojedinaca

Tipografski izgled te knjige dodatno potvrđuje autoričino svjesno odbacivanje stručnosti: postoje dvije vrste bilježaka, na kraju stranice i na kraju knjige; neki odjeljci između poglavlja imaju neporavnanu desnu marginu i zovu se ÂťBilješke za sljedeće poglavljeÂŤ.

Knjiga donosi autentično autoričino iskustvo rata, a u svakoj priči isprepleću se i sudbine raznih životinja sa životima, podjednako nedužnih, stradalnika.

Osim ako svrha ove teme nije autoričino cviljenje " jooooj kak su mi to mogli napraviti " a mi tu na osnovu par postova pokušavamo iskonstruirati zadnjih DVADESETSEDAM godina.

Kako se radi o priči poluistinitog karaktera bilo je još zanimljivije slušati autoričino čitanje.

Posebno oduševljenje izazvalo je autoričino interaktivno predstavljanje priče o simpatičnoj ježici Vici u šumskoj češljaonici tijekom kojega su oni hrabriji na trenutak postali likovi iz ove vrlo poučne priče.

Dijelom je to poezija trenutka, a dijelom autoričino propitkivanje sudbine i smisla postojanja, ne njenog već Postojanja kao takvog.

Vrhunac je u tom dijelu teksta autoričino podmetanje da taj hrvatski general i ti hrvatski biskupi ne misle i ne zastupaju stav da - kako ona piše - »svaki normalan, civiliziran i častan čovjek mora osjećati duboku odbojnost i moralno gađenje prema onome što je ' balkanski krvnik ' činio«.

Iskustvo stripa i crtanog filma (određene partije nekih njenih kompozicija podsjećaju me na stvaralaštvo autora Zagrebačke škole crtanog filma, ali i na rane apstraktne slike Aleksandra Srneca, jednog od njenih osnivača) odredilo je i zaokružilo autoričino slikarstvo.

Iščitavanja takvog rada sežu mnogo dublje od samog kiparskog predloška koji je autoričino osnovno polazište za razmišljanja, te je izložba postavljena u Galeriji Luka logičan nastavak istraživanja ovog složenog, izuzetno zahtjevnog i vrlo kompleksnog problema koji višestruko nadilazi pitanja same likovnosti.

Štoviše, obrazložiti autoričino izlistavanje različito oblikovanih autoportreta, na kojima je potpuno zanijekana bilo kakva psihološka pa čak i fizička karakterizacija, može se jednostavno definirati kao sam proces stvaranja, kao sam autoportret.

S obzirom na autoričino isticanje u Uvodu da se fantazmatske tvorbe nove Evrope latila zapadnoevropskom i američkom filozofsko-teorijskom aparaturom, čini mi se zanimljivim što je Šefik Tatlić, autor Predgovora ovoga bosansko-hrvatskoga izdanja, apostrofirao kako će autoričina knjiga poslužiti kao gerilski priručnik pozicioniranja izvan nametnute (hiper) kapitalističke dijade populističkog fundamentalizma i neoliberalne hegemonije.

Dok joj bez ikakvog odmaka treba skinuti kapu zbog očigledne strastvene posvećenosti temi, odmah treba reći da je U zemlji krvi i meda tek osrednji film u čijoj se izvedbi itekako osjeti autoričino redateljsko i (pogotovo) scenarističko neiskustvo.

Ovdje je tema autoričino nezadovoljstvo i pitanje ima li ona na njega pravo.