U tom je smislu prvi dio programa bio posebno zanimljiv, od Šest dvanaesttonskih komada koje piše kao četrnaestogodišnjak i koje svjedoče supstantnost njegova talenta i naznačuju diskurzivnost misli, preko Capriccia iz 1957. gdje se, možda zbog izabrane forme, naziru obrisi bliskosti ironiji i groteski (autor će za to djelo reći da se oslanja na tzv. umjerenu modernu), zatim jedine sačuvane varijacije iz skladbe Aleatoričke varijacije (1962./63.), rukopisa elaborirane misli u strukturalno, pa i dramaturški fino artikuliranom prostoru, te do mnogo kasnije skladane Sonate nostalgique (1974./75.) i njezina, po autorovim riječima, svojevrsnog komentara iz 1979. godine skladbe... quasi un (a)...