U stalnom dodiru s marginalnim ljudima, gradskom sirotinjom i prezaduženim seoskim stanovništvom, odlučno se suprotstavlja kraljevoj i velikaškoj bahatosti, što dokazuje u raspravi De bonis et usu Christi et discipulorum seu apostolorum, također sastavljenoj u Avignonu 1321 22. Svjestan da u prekomjernoj nejednakosti pri podjeli dobara izobilje jednih uključuje bijedu drugih, a uzaludno trošenje viška dobara ne koristi nikomu te da je nestašica veliko zlo koje dovodi u pitanje ravnotežu ljudskoga bića ne samo u fizičkom nego i u duhovnom smislu, s razlogom ističe da je pojedinac, kad je bližnji u nevolji, pozvan uzeti od onoga kojemu to za egzistenciju nije apsolutno potrebno, napominjući pritom da milostinja darežljivoga davatelja mora proizlaziti samo od zakonito stečenih dobara, a nipošto od nedopuštenih špekulacija ili lihve.