uskoro će ti ljudi sjediti u svojim uredima. sjediti će pokraj zidova, a zidovi neće više biti žbuke, a ne, biti će screenovi od poda do plafona, a na njima njihova putovanja. evo na primjer upravo uz kavu će se ukrcati na brod, napuštati split, kretati se prema braču put ancone a odredište će biti rim. trajati će put fino punih osam sati... kao i radnih, i dok će jedan knjgovođa u svojoj kancelariji knjižit i knjžit i dignut će pogled ulijevo... a ono na lipom brodu, lipšem od titanica, s tri ajkule u pratnji i sirene droce morske, gusarom za kapetana, jedrima mirišljavima kao da su tek iz veš mašine izašla a kormilom velikim kao ringišpil u lunaparku. onda će doć u rim a šta će tamo radit, a je, pa neću im ja govorit, nek si radi svako šta hoće. al pretpostavljam da će nakon toga ugasit kompjuter, otići kući i reći, mio amore, mio, kaco štraco, jubavi, srećo, srce, nesrećo, bia san do rima, i posal dogovoria, bacia šolde u fontanu di trevi i dug i sretan život nam zaželia.