I tako jednom kad dodjemo u veliki grad iz svoje kozojebne provincije gdje smo živjeli u zemunicama, skupljali bobice, jeli ukiseljene svinjske vagine, pili svi iz iste čaše, jeli svi iz iste zdjele i spavali svi u istoj sobi, srali iza štale ili po polju držeći se za vrhove opanaka da se ne prevrnemo i brisali dupe kamenjem, kad širom otvorenim lopovskim i lukavim očima upijamo sva ta velebna čuda, otvorimo usta kao Ivica Kičmanović ili kao Balki Bartokomous, odmah računamo kako ćemo ukrasti posao domorocima, kako ćemo zasjesti na vladajuće pozicije i kako ćemo zaposliti svu svoju rodbinu.