Moram priznati da vođen svojim danima i poslovima u ta vehementna vremena brzo gubim Ninu Mimicu iz vida, uostalom i sama je vrtirepka i ne drži je mesto, i susrećemo se tek desetljeće i pol kasnije, u baraci HDZ-a, gde me s njome upoznaje Slavko Degoricija, jasno, po drugi puta: Nina je u međuvremenu odrasla i zaboravila Čika Nemanju, barem do večeri koja je usledila u proplamsaju sveća i purpurnoj pospanosti baršuna i nežnih reminiscencija, i u to je vreme parafrazirala Leni Riefenstahl radeći na prvim promo-filmovima avangarde nacionalnog pokreta konca osamdesetih.