osvanul je jedan od zadnjih ovogodišnjih svibanjskih dana. zajdem van i vidim osvanul je i bandić. osim kaj sam prošli tjedan dobila višekratna pisma zahvale? i od njega i od kregara, danas vjutro nakon izuzetno vjetrovite noći osvanul je na svim mogućim stupovima moga kvarta. i sveudilj s onom fotkom di gazi po kozarim bokovima i putovima po bež kaljuži, u besprijekorno predugim lačama. no dobro, okej to s pismima. velka fora uvedena prije godinu dve. prešvicana, prekopirana. al zakaj ponovno i ponovno. prvi put kad sam dobila pismo ja sam mu odgovorila i zafalila. a onda drugo jutro opet isto pismo. mislim si, okej, zna on da sam v godinama i onda opet. opet lepim kuvertu, hićem v kaslić i tak još nekolko puta. sad malo sa strahom otvaram svoj kaslić, jer do nedjelje ima još. i tak sam danas uz špalir bandića u kaljuži otišla vaditi krv po treći put, jer vele tam da im je milinović rekel da se nemre najemput zvaditi krv, neg ak moraš vaditi više toga kaj je u krvi da se mora i više puta vaditi. onda sam zvadila više puta, što znači u tri dana tri puta. i svaki puta isto. prvi puta ženska mi gurne iglu pod krivim kutom i napravi z mene gorana barea iz prošlosti. pa mi metne malo vatice i veli nek budem prosta neko vreme i držim tak ruku na hebe mi se. ja ju pitam a kaj nemate malo flastera bokte da ne trebam baš tak držati prosto ruku. veli ona da je nestalo. drugi put sam si donesla selotejp. i treći puta. makar ja mislim da oni ipak imaju malo flastera al ga drže ispod pulta za vipovce kaj dojdeju vaditi krv, a ja to nisam bemu. i sad si mislim kaj se tek događa kad je veća frka i kad je nestalo. recimo, otvore vas da vam zamene bubreg, zvade potrošeni van i kuc kuc nema zamjene. nestalo. to me malo smiri, jer sam još dobro prošla.