... pogled s mog balkona na 6. katu zgrade, pruža se prilično daleko na grad... i volim tako usred neke tople noći izići i gledati svjetla grada i slušati tu neku noćnu tišinu... da, zvuči malo paradoksalno, slušati tišinu... i ima to jedno posebno svjetlo, tamo prema jugozapadu, jedno malo crveno svjetlo, koje kao da pokazuje smjer koji mi izluđuje misli... i znam da je to samo svjetlo sa antene na baznoj stanici (inženjer u meni nikad ne spava..)... ali uvijek mi probudi misli koje pokušavam strpati duboko u sebe...... i uvijek sam bio tvrdoglav i išao glavom kroz zid... i znam često biti egoističan i iz nekog ponosa i vlastite gluposti, povučem krive poteze... znam da nisam baš ostavio dojam povjerenja... svjestan sam toga... i naučio sam graditi zidove oko sebe... iako znam da od njih nema koristi... pogriješio sam... želio sam zaboraviti, izbrisati to iz svojih misli... nije to zaslužila... a često mi se prišulja u misli i ne mogu zaboraviti...