Arhiv, čiji je najznačajniji dio Pinterova prepiska sa piscem Samuelom Beckettom, pjesnikom Philipom Larkinom i redateljem Josephom Loseyjem, javnosti će biti dostupan početkom 2009. do kad bi trebao biti katalogiziran.

S Beckettom bismo radije održavali takve odnose.

Nismo dogurali do premijere, ali smo se Beckettom bavili.

Ponajbolje sam se osjećala s Krležom (Anka u Kraljevu); Čehovom (Natalija Ivanovna, Tri sestre); opet s Beckettom (May, Koraci); Špišićem (Petra, Godina dobre berbe); Frielom (Agnes, Žetveni ples); Zajecom (Ibru, Svinje) i Dostojevskim (Generalica Jepančina, Idiot), Shakespeare (Lady Macbeth, Macbeth).

Više nego iskusna autorska trojka redatelj Anthony Page, umjetnički voditelj londonskoga Royal Courta od 1964. do 1973, koji je na engleskim i američkim pozornicama režirao uglavnom tekstove Johna Osbornea, Edwarda Albeeja, Harolda Pintera i drugih modernih dramatičara, scenograf Santo Loquasto, stalni suradnik Woodyja Allena, i kostimografkinja Jane Greenwod, s više od sto kreacija na Broadwayu i off-Broadwayu, u Metropolitanu i drugim opernim kućama pošla je od čvrsto utemeljene pretpostavke da će ovaj Godot za golemu, ali zaista golemu većinu gledatelja biti prvi susret ne samo s tim tekstom i Beckettom, nego i s antiteatrom uopće, pa ni o kakvu kritičkom distanciranju od ove ili one tradicije tumačenja prošlostoljetnih tragičnih farsi ili novom čitanju klasika ovdje nema riječi.

Nakon što Elizabeth biva izabrana za piratskog kralja, ona zajedno sa Jackom i Barbossom pregovara sa Beckettom, Davy Jonesom i Willom.

Pišući o slikama Francisa Bacona, Gilles Deleuze ih na jednome mjestu uspoređuje s Beckettom.

Usporedba s Beckettom tu je vrlo diskutabilna, jer se Carole Frechette ne odmiče od uvijek istog papirnatog poigravanja sa stupnjevima otuđenosti, ne pružajući dramskim likovima mogućnost da istinski zažive na sceni.

No dovoditi taj diletantski uradak u bilo kakvu vezu s Jarryjem, Ionescom ili Beckettom posve je bespredmetno, jer napraviti besmislen film o temi egzistencijalnog i društvenog apsurda neizrecivo je daleko od kreiranja filma apsurda, kako je Šovagović zamislio svoje djelce.

1.6. Početkom pedesetih, istovremeno s Pavlovićem, Beckettom, rock and rollom, estetikom ceste, Gomringerom, javljaju se i nastupi Âťmusique concreteÂŤ te najava pop-arta.

Po takvom fatalizmu egzistencije film noir je tipično modernistički fenomen, filmski pravac koji unatoč svojoj komercijalnoj i populističkoj jezgri kao odraz duha vremena ide pod ruku s proizvodima najhermetičnije elitne kulture: s Beckettom, Ionescom, Baconovim slikama, Kafkinim romanima.

Jedina mana " Kuverte " je, ako se mene pita, preveliko poklapanje sa Beckettom i Kafkom.

Jack radi dogovor sa Beckettom i nakon što se Feng okreće protiv Becketta, Jack uspjeva pobjeći na Crnom Biseru i baca Willa s broda jer ih ovaj izdaje Beckettu.

Kao netko tko se hvali da je s Beckettom na poseban način bio povezan.

Faktor uvećanja je dakako 1:1,6 a nije li ovo malo previše spekulativno? mislim, vrlo je lako moguće da je tako, ali teško da bi to mogli uzeti kao neko pravilo. uostalom, tko bi to izmjerio? kako matematički ili logički dokazati ta mjerila i te odnose kad ovdje ne govorimo o brojkama, funkcijama i premisama (što je objektivno, dakle mjerljivo i dokazivo), već o nečemu što je uglavnom individualno, od pojedinca do pojedinca? a i moderna drama ne počiva na istom tumačenju " lijepog " i " umjetnosti " kao i antička drama. kod grka (sofoklo, euripid, aristofam,...) i rimljana (plaut, npr.) bi to nesumnjivo vrijedilo, ali što je sa ionescom, beckettom i inim " apsurdnjacima "?

Mislim da si me krivo shvatio, pa su krive i analogije s Beckettom i Dostojevskim