M pali mašine. ona naime vozi, dok muškarčine džonjaju. idemo prema obrovcu. zapravo ne idemo, bauljamo. zovemo hak. ni oni baš nisu sigurni gdje je sve murja prepriječila ceste. za obrovac da? ili ne?, ni da ni ne,;), pičimo prema zadarskom zaleđu, of the road. kuće zdesna vraćaju me u daleku 95. sve porokano, netaknute ruševine, jedna na drugoj, jedna za drugom. (zanimljivo, kad pereš autoputem u nekoj si drugoj stvarnosti. misliš da ovakvo što više ne postoji. a postoji, itekako.) i tako petnaestak građevinskih sablasti u nizu. i onda iznebuha iz mračine zablista jedna sasvim nova kuća. usred svega toga ničega. i pretpostavljate, nema fasadu. klasika. fakat, kad hrvatska turistička obećana nedodžija misli urediti ovaj kraj? bilo bi vrijeme. u playeru je, pogađate, još uvijek beck. sumanuto mu se vrti album za albumom. okrećemo za benkovac. u benkovcu sam trebao daleke 1990. početi svoju novinarsku karijeru za tadašnju tiskovinu bajkovitog imena crna kronika. naime, poslalo mene i frenda da ispitamo ono, jel se neko sjeća, prvo (ili zadnje, kako vam drago) ubojstvo u tom kraju koje je zapravo direktno prethodilo/povodilo ratu na ovim prostorima. pogađate, nismo otišli nikud. inače, tada su s nama u vjesniku cink (centar za izobrazbu novinarskih kadrova) pohađale neke danas velke mange, pogotovo žute štampe.. karin, oh karin. zašto ljudi koji tamo idu na more skrivaju tu istinu od susjeda ko zmija noge? a y. mi veli da je to kraj s prekrasnom vegetacijom. sad se ta divota od vegetacije svija gotovo do tla nošena orkanskom burom. kombi svako malo zanosi ko u lunaparku. da imamo jedro mogli bi uštediti o-ho-ho benge. fora je, nije dosadno, u svakom slučaju. stižemo u obrovac s visoka. ovako osvijetljen noću izgleda nestvarno, svemirska postaja usred ničega. recimo, tu vozači nlo-a mogu prezalogajiti nakon intergalaktičke vožnjice, uzeti hamburger, gucnuti sok ili što već. mjesto uopće ne odaje dojam metafore za najveću pušionu milijardu milja naokrug. uf, di je gračac, to mitsko mjesto spasenja? putniče namjerniče, kad si u gabuli samo navigaj na gračac, nećeš zažaliti daleko je još purgerija, dajte vi nama da se dokopamo gračaca, pa smo na vranim konjima beck? daaa, soundtrack za život, nonstop samo i jedino on, beck hansen. penjemo se i spuštamo po gudurama.