Jer je čitao Benjaminov esej o Jüngerovoj zbirci, zna koliko je značajno bilo iskustvo prvoga svjetskog rata u ponudi iracionalističkoga estetskoga sjaja masovnoj mobilizaciji i uporabi novih tehnologija.

Stefan je Benjaminov jedini sin, tada četrnaestogodišnjak.

Benjaminov prikaz putovanja ledenim i skliskim ulicama Moskve, po kojima je skupljao činjenice i materijalne artefakte koji prkosi ideološkim zemljovidima, nadahnuo je moje putovanje.

Benjaminov dio Judejske pustinje, nedaleko Wadi al-Qelta, na putu od Jeruzalema prema Jerihonu.

Benjaminov stav prema ratu ima naravno veze s njegovim unutarnjim sukobom i mračnom prošlošću.

Jennings (ur.), Walter Benjamin, Selected Writings, Volume 1, Cambridge, Ma.., London: The Belknap Press of Harvard University Press, 1996., str. 253 - 263. [ 4 ] Ibid., str. 256. [ 5 ] Tako se još prevodi Benjaminov Fortleben, ibid., str. 254. [ 6 ] Ibid., str. 256. [ 7 ] Premda Benjaminova ideja života i naknadnog života umjetničkih djela, koja određuje odnos između izvornika i prijevoda, ima smisla samo sa stajališta povijesti (shvaćene contra naturam), ono što prema njemu omogućuje prevođenje je suprapovijesna kategorija srodstvo između jezika, ukratko, ono što Benjamin naziva čistim jezikom.

Smatram da je Benjaminov tekst zametak kritičke svijesti o pitanjima izdajništva i kolaboracije koje nas u tolikoj mjeri zaokupljaju sve do danas.

Ovdje aludiram na znameniti Benjaminov esej napisan u zimu 1914 - 1915, naslovljen Zwei Gedichte von Friedrich Hölderlin (Dvije Hölderlinove pjesme).

Stoga je Benjaminovo rano iskustvo, posve suprotno, bilo odvojeno od njegove kasnije teorije i smjesta odbačeno i trivijalizirano: " Šutnja kao izraz unutrašnjeg protesta protiv trenutnih zbivanja: tada nije bilo sumnje o legitimnosti takvog stava ", kazuje najnoviji Benjaminov biograf Momme Brodersen. (27) Urednici njegovih sabranih izdanja s Harvarda koji su pokazali malo više razumijevanja, osjećali su se podjednako na kušnji kad je trebalo izreći dužnu rezervu: " Neobično je da se Benjaminova pisma usredotočuju isključivo na osobne probleme...

Uostalom, nije beznačajno objelodaniti da Benjaminov esej odgovara onome što i on definira kao zadaću: eine Aufgabe.

Zato Elaine (Ana Kraljević), koja se prvenstveno lomila između roditelja i Benjamina, nije imala takve interpretatorske vrhunce, ali ni povremena gubljenja, te je bila uravnoteženija i uvjerljivija scenska pojava, dok su Davor Svedružić kao gospodin Robinson i Ivica Zadro kao Benjaminov otac pravim bljeskovima komičarskog umijeća dodatno oraspoložili gledatelje.

Benjaminov princip, tomu nasuprot, pretpostavlja da svako djelo, svako tekst sadrži neku povijesnu indiciju koja ne upućuje samo na njegovu pripadnost određenoj epohi, nego i da do svoje čitljivosti dolazi u određenom povijesnom trenutku.

Ako niste zaboravili, kao što se nadam, da se aggelos satana pojavljuje kao ' ' trn u mesu ' ' u Drugoj poslanici Korinćanima 12, 7, neće vas iznenaditi da se Scholem poziva upravo na taj odlomak iz Pavla kao na mogući Benjaminov izvor.

Scholem će misao samo nabaciti i nikada je više neće ponoviti: imamo li pak u mislima da su Benjaminov fragment i odlomak iz Pavla autobiografski, to znači da i Scholem sugerira da bi se prijatelj, evocirajući svoj tajni odnos s anđelom, na neki način mogao identificirati s Pavlom.

Benjaminov nauk pokazao se tačnim uspon fašizma jeste svjedočio o neuspjeloj (zapravo lažnoj) revoluciji.

Slično tome ali možda još gore Hallward iskorištava Deleuzeovo zanimanje za kreativnost i Novo, te za virtualno i načine na koje ono prekoračuje stvarno, da bi ga pretvorio u religioznog i nazovi fašističkog estetu koji bi (u stvari) doživio vlastito istrebljenje [ ljudske vrste ] kao najviši estetski užitak (da i ja, sa svoje strane, budem malo nepravedan citirajući Benjaminov opisa fašizma kao da je riječ o Hallwardovu opisu Deleuzea što mislim da je implicitno točno, premda sam Hallward to nikada ne kaže posve jasno).

Kad je patrijarh Jakov na smrtnoj postelji blagoslovio svoje sinove, reče najmlađemu " Benjamin je vuk grabežljivi, koji jede lavove, a večerom dijeli plijen ". Kažu sv. oci, da se ovo proroštvo ispunilo od riječi do riječi na sv. Pavlu koji je bio potomak Benjaminov.

Živimo u vremenu proizvođača kulture, zanatlija usmjerenih na korisnost obrta, u vremenu u kojem je Benjaminov mit banaliziran do kraja.

Ovdje je Benjaminov uvid da druga verzija, slabeći mitološko, paradoksalno ojačava mitsko, kroz koje on, kao što znamo, pokušava promišljati dictamen.

Benjaminov sud, budući da je kritika stvar suđenja glasi: jednostavno ponavljanje toposa objašnjava samo po sebi slabost pjesme; ni odnos čovjeka prema božanskom (ili pjesnika prema bogu kojeg on priziva kao svoj model) ne izmiče konvenciji niti je bit usuda (tj. upisivanje smrti u egzistenciju) istinski dosegnuta.

Budući uzima ozbiljno religijsku potporu zabrane slike, tvrdi dalje, da se Benjaminov prikaz estetizacije politike konzekventno pokazuje kao civilizacijsko nazadovanje prema idolima božanstva, kao primjerice u prikazu Hitlerova silaska s oblaka u Trijumfu volje Leni Riefenstahl.

Ipak, Benjaminov savjet zapadnom intelektualcu jedva da su ikad uzeli k srcu.

Čitav Benjaminov opus može se čitati kao djelo oplakivanja koje strukturira nijemo obraćanje mrtvom licu i izgubljenom glasu mladog prijatelja koji si je u očajničkom protestu na samom početku Prvog svjetskog rata oduzeo život.

Klobučareva Suita, Benjaminov Le Tombeau de Ravel te Poulencova Sonata

I Benjaminov vlastiti tekst o Hölderlinu i naravi pjesništva također predstavlja implicitni dijalog s Heinleovim djelom, dijalog s njegovim pisanjem kao i njegovim životom i smrti.

Odatle dolazi Benjaminov posebni interes za dvije Hölderlinove pjesme, " Pjesnikovu hrabrost " i " Plahost " koje označavaju razliku između Heinleove hrabrosti (samoubojstvo) i plahosti Benjaminova vlastitog preživljavanja na kojeg je osuđen: samoubojstvo ili preživljavanje dva egzistencijalna polazišta između kojih je Benjamin nedvojbeno oscilirao, ali koje on, začuđujuće i paradoksalno, proglašava dvjema " verzijama " jednog te istog dubokoumnog teksta koje je moguće usporediti zbog njihove sličnosti, unatoč svim njihovim razlikama. (26)

" U biti je svaki grad samo proširenje vlastite sobe ", kaže pesnik Durs Grünbein, čiji citat čitamo uz Benjaminov kao drugi moto Berlina.

Pjesma je, poštujemo Benjaminov vokabular, oblik života.

Osnovna referenca nam je Benjaminov posljednji tekst Historijsko-filozofske teze, prema kojem: »Historijski artikulirati prošlost ne znači spoznati je ' kakva je, u stvari, bila '.

U uvodu u zbirku eseja Iluminacije Waltera Benjamina Hannah Arendt isti č e kako se Benjaminov život i djelo reflektiraju kroz prizmu vremena i ukazuje na njegovu rijetku sposobnost poeti č kog mišljenja, kao alkemijske prakse i magi č ne transfiguracije, te na Benjaminove profane iluminacije.