Neka djela, izdvojena iz filmskoga konteksta, gube vezu s filmom (poput Bacha, ili poput Njemačkog plesa u C-duru Franza Schuberta, koji se u filmu povezuje s nevinim igrama dječačića Bryana te s ozbiljnim društvenim igrama njegova oca Barryja), neka gube svoju satiričku oštricu (cavatina iz Seviljskog brijača Giovannija Paisiella nije odabrana samo zbog sličnosti s Mozartovim maršem iz Idomenea, nego i zbog veze s Beaumarchaisovim djelom, koje jasno upućuje da je vrijeme aristokrata prošlost) i djeluju bljedunjavo (Schubertov Klavirski trio koji nije povezan s treperavim likom Marise Berenson zahvaćene svjetlosti svijeća, kao da nije taj Schubert).