Međutim, tamo gdje je Bertolucci krajnje opor i gdje oštro zarezuje u intimu svojih protagonista, Madem se poigrava, kako vizualno, tako i tematsko-motivski s obrascima melodrame na prilično intrigantan način.

Tematizirani su autori iz različitih razdoblja filmske povijesti od sovjetskog revolucionarnog (Dovženko) i propagandnog (Riefenstahl), preko poslijeratnog autorskog (Resnais, Godard, Marker, Losey) i političkog filma (Belocchio, Bertolucci, Petri) do suvremenih autora poput Loacha i Hanekea.

Bertolucci dobiva europskog Oscara za životno djelo

No, s punim pravom su nagrade za europski doprinos svjetskoj kinematografiji, odnosno životno djelo dobili filmski velikani, glumica Helen Mirren i redatelj Bernardo Bertolucci, oboje ispraćeni dugim stand ovationom publike.

Od devedesetih naovamo, Bertolucci ne staje iza kamere prečesto, ali svaki put kad snimi neki film, on snažno odjekne u strukovnim krugovima i sinefilima.

Bertolucci će u Cannesu dobiti počasnu nagradu

Scenarij su napisali sam Leone i njegov dugogodišnji prijatelj i suradnik Sergio Donati, originalnu priču napisali su Bernardo Bertolucci i Dario Argento.

Za dva zlatna kipića Bertolucci je predložen i zahvaljujući šokantnom Posljednjem tangu u Parizu (1972.) s Marlonom Brandom i Marijom Schneider.

Nagrađivanim jednosatnim dokumentarcem Naš dragi Pasolini (Pasolini prossimo nostro) redatelj Giuseppe Bertolucci, brat slavnoga Bernarda Bertoluccija s kojim je surađivao na scenarijima filmova Dvadeseto stoljeće i Mjesec, vodi nas na set kontroverznoga filma Salo ili 120 dana Sodome glasovitoga radikalnog umjetnika Piera Paola Pasolinija.

Od proslavljenih redatelja filmove po djelima Dostojevskog su snimili: Akiro Kurosawa (Japan) Richard Brooks (SAD), Bernardo Bertolucci i Lucino Visconti (Italija) Andrzej Vajda (Poljska).

Bertolucci posjeduje vještinu stavljanja ljudske duše pod mikroskop.

Bertolucci je sam poznat po velikom broju psihijatara koji su ga pratili svugdje, čak interpretirali njegove snove, kao predmet dizertacija i istraživanja kreativnog umjetnika.

Bez obzira na tematsku ograničenost, za što ga optužuju neki kritičari, Bertolucci je iskoristio neke kontroverze oko svojih filmova kako bi ohrabrio ljude da preispitaju sebe i svoje društvo; često se navodi kako uspješno širi granice utvrđenih društvenih normi.

U oba filma Bertolucci govori o " snazi ljubavi ", koristeći gotovo iste rečenice oba puta.

Na svojoj MySpace stranici navela je da obožava redatelje kao što su Antonioni, Bertolucci i Lars von Trier; pisce kao što su Burroughs, Yeats, Baudrillard i Nietzsche te umjetnike poput Donalda Judda.

Vikkor Mallansohn i kamen mudraca, ili: sto osim imena spaja Milu Budaka i Milu Milaka Ovaj blog me davno prevazisao, a u to se iz dana u dan iznova uveravam. takodje, slutio sam vise nego sto sam pouzdano verovao da ce jednog dana, ako se dovoljno uznastoji na nekoj vaznoj temi, neko napokon da dopre do sredista problema i kaljuzu nase rasprave pretvori u zlato. ali da prestanem sa prenemaganjem na ekavici, i ozbiljno kazem na sto ciljam. vikkorov komentar ispod donjeg posta savrseno je izrazio ono sto mene cijelo vrijeme jebe u toj nasoj takozvanoj suvremenoj knjizevnosti, i sto sam nisam uspijevao definirati jer sam cinio temeljnu gresku, opisujuci sto sve te knjige, dakle i jergoviceve, jesu, ne uspijevajuci otkriti sto one nisu. ali prvo da navedem taj vikkorov dio. citat. kad se pocne citat stranca ili disgrace, a pogotovu sheltering sky, meni jedan od najdrazih romana, kojeg ni bertolucci nije uspio upropastit, kad se pocne njih citat za razliku od jergovica vi vidite da i pisac istrazuje, da on nije madjionicar nego pise potaknut egzistencijalnim unutrasnjim problemom, a koji nije materijalni, da zaradi i da stekne slavu. da ga muci sta je to u njemu, taj alien, sta ga to tjera, da ga pokusa povratit, izbljuvat pa cak kad to i uspije u nevjerojatnoj disciplini i fokusiranosti koju cin bljuvanja utrobe zahtijeva, da opet nakon olaksanja ostanes s tom svojom mukom, al nekako na ti. knjigom on taj problem hoce rijesit, i redovito ne uspijeva. kao ni mi citatelji, koji se zajedno s njim trudimo, al ne ide. ja to zato citam, zbog te odsutnosti folirancije. to je dakle druga razlika, da na pocetku price ni pisac ne zna kako ce zavrsit, nego samo zna da ga nesto muci. da svedem: bowles ne zna kako ce prica zavrsit, hoce li se i kako rijesit svoje muke. a madjionicari od pocetka kako ce nas zaokrenut, ali citateljima je ta iluzija draga. i sta god nemanja govorio, jergovic je majstor takvog tipa knjizevnosti, a hrvatska i okolica, srbija osobito, skloni su tome. ja to zato cito nisam. cim sam u nekim popularnim casopisima procitao stogod tih jergovicevih prica odmah mi je bilo jasno da on toga moze nabrijat kolko hoces, samo naruci, i da ce se to pusit. mene su zivcirale sve te seobe, deobe, romani reke i slicne epopeje uz vecernju vatru a koje nemaju rusku snagu jer nemaju temu, sto rusi imaju, gotovo na razini eksperimentalnog romana: na pocetku postavimo hipotezu, pa da vidimo sta ce bit. uostalom, uzmite camusovu kugu koja je potpuno racionalna konstrukcija pa usporedite. i u hrvatskoj, tipicno nesvjesnoj, forsira se ta dionizijska, dekorativna linija nasuprot racionalne apolinijske, nasuprot konstrukciji. jerga je tu ko as na jedananaest. nema tu dokaza da on ne valja, da je on kich. citatelji to puse, jer su skloni samozaboravu. kraj citata. excellent, upravo to, o tome se radi vikki, madjionicari dekorateri i epicari uz vecernju vatru, fak i ognjistarci, da ostanemo na nasim primjerima. da se nadovezem na tebe, u svim tim romanima koje izlucne komisije jutarnjeg lista i vebezea mudro odvaguju, kakve u zadnje vrijeme objavljuje gotovo iskljucivo profil jer je, nakon prvog roja okupljenog u eph, na djelu ocevidno nova korporacijska prvobitna akumulacija knjizevnih dusa, gdje kao kod gogolja mrtve vrijede isto koliko i zive, pa tako simultano objavljuju pokojnog fabrija i poletarce, mlade kmetove pune potencijala i nesto manje zivotnih sokova kao sto su kresimir pintaric i tatjana gromaca, dakle ni u ovom novom stadu, kao ni u starom, epehaovom prastadu, nema toga sto spominjes, istrazivanja teme, a alaha mi niti neizvjesnog rasciscavanja egzistencijalnog problema kroz knjizevni tekst. zasto je to tako. pretpostavljam zato jer je taj problem duboko nesvjestan, ili ga, u gorem slucaju, kao kod ante tomica odnosno kresimira pintarica, niti nema u nekom ozbiljnom vidu. sto ce reci da je i nasa, bilo prva bilo potonja knjizevnicka nomenklatura na razini ostatka puka, to jest u blazenoj neproblematicnosti jednog amazonskog plemena. na sto pomalo cilja i nemanja tezom da je sukob crvenih i crnih mozda interna, arbitrarna i stoga neinherentna, jednostavno odrjesiva stvar. i ja sam sklon interpretacijama da se kod nas politicke elite ne smjenjuju, jer su uvijek isti ljudi u klubu, samo se, dok jedni igraju, drugi odmaraju na klupi i obratno. cini mi se da slicno vrijedi za knjizevnost. ideja da se krajnosti negdje dodiruju, kao ognjistarstvo aralicino i toboznji liberalizam jergovicev, pogresna je u samim osnovama jer jednu supstancu naziva dvama razlicitim imenima. naime i aralica i jergovic su ognjistarci, samo sto jedan uz ognjiste gusli a drugi izvodi trikove. u tome je genijalnost vikkorove opaske. nije aralica slucajno za temu romana fukara uzeo jergovica. jer svak pizdi na sebi slicnoga. nije meta prosjakove zavisti car nego drugi prosjak.

U ovom i drugim filmovima, Bertolucci istražuje snagu seksualnih odnosa u životima ljudi.

Bernardo Bertolucci rođen je u talijanskom gradu Parmi, u regiji Emilia-Romagna.

Kako je odrastao u takvom okruženju, Bertolucci je počeo pisati u 15. godini, a ubrzo je dobio nekoliko prestižnih literarnih nagrada za svoju prvu knjigu.

Očeva pozadina pomogla mu je u karijeri: stariji Bertolucci pomogao je talijanskom filmašu Pieru Paolu Pasoliniju da objavi svoj prvi roman, a Pasolini je uzvratio angažiravši Bertoluccija kao svog pomoćnika u Rimu na filmu Accattone (1961.).

Deset godina nakon Sanjara, trideset nakon svog posljednjeg filma na talijanskom, i pedeset nakon dugometražnog debija, Bernardo Bertolucci vratio se sedmoj umjetnosti dramom Ja i ti (Io e te), ekranizacijom istoimene knjige Niccoloa Ammanitija o dječaku koji umjesto na skijanje na tjedan dane ode živjeti u podrum.

Teško prihvativši činjenicu da zbog dugogodišnjih problema s kičmom mora u invalidska kolica, Bertolucci je zaključio da je bolje snimati sjedeći nego nikako, i najavio da je ovaj film njegov novi početak.

Odbacivši 3 D kao prekompliciran i digitalnu kameru zbog pretjerane oštrine, Bertolucci je klasičnom 35 - icom snimio sasvim solidan film s dvoje glavnih likova (mladiću se nepozvana priključuje starija sestra), koji se gotovo u cijelosti odvija u podrumu (a koji u svakoj sceni izgleda drugačije).

Društvo mu prave Claudia Cardinale, redatelji Alex Cox i Bernardo Bertolucci i povjesničar Sheldon Hall, no najveća su poslastica kratki i slatki komentari dvojice velikih Leoneovih fanova, danas pomalo zaboravljenih genijalaca Johna Carpentera i Johna Miliusa (potonji prepričava kako su se on i Leone zajedno prežderavali).

Uz umjetničku fotografiju talijanskih UNESCO lokaliteta, također će biti održana projekcija pojedinih segmenata značajnih talijanskih igranih filmova koji su upravo i bili snimani na tim lokalitetima kao što su: ' Smrt u Veneciji ', ' Čaj s Mussolinijem ', ' Praznik u Rimu ', ' Rim, otvoreni grad ', ' Noć sv. Lorenza ', ' Engleski pacijent ', ' Zlato Napulja ', ' Romeo i Julija ' (Zefirelli, Visconti, Bertolucci, Cavani, V. de Sica.....)

U nekoliko njegovih velikih i izvanredno akustičnih dvorana tijekom cijeloga dana paralelno se odvijaju projekcije brojnih programa, od kojih su najznačajniji programi Premiere i natjecateljski Cinema 2007. Rim je pravi narodni festival, prije svega okrenut običnoj publici već u nekoliko dana prodano je pedeset tisuća ulaznica, za razgovore s velikim zvijezdama (Loren, Coppola, Bertolucci) građani kupuju ulaznice kao za filmove, a i nagrade (među kojima glavna iznosi sto tisuća eura) dodjeljuje narodni ocjenjivački sud, sastavljen od trideset filmofila iz cijele Europe, a predsjedava mu redatelj Danis Tanović.

NACIONAL: Iako svi spominju Daniela Craiga, Eva Green, za koju je Bernardo Bertolucci rekao da je nemoralno lijepa, također odgovara ulozi Bondove zavodnice.

Na jednoj strani Godard, Marker, Bertolucci, Pasolini, Debord, Makavejev, Jancsó, francuski filmski kolektivisti i prvaci Novog njemačkog filma, na drugoj Spielberg i Lucas.

U tom grubohumornom djelcu mlađi Bertolucci i Benigni u jednom se trenutku vulgarno sprdaju s tadašnjim šefom talijanskih komunista Enricom Berlinguerom, vjerojatno zbog njegove politike historijskog kompromisa koju je vodio s godinu dana kasnije ubijenim vođom demokršćana Aldom Morom.

Tragična Morova smrt bacila je manje ugodno svjetlo na radikalnu ljevicu pa su se Bertolucci i Benigni prizemljili, a kasniji krah ideologije marksističkog komunizma stavio je točku na i, međutim lijevi sentiment nije iščeznuo.