Sjeo si na moj krevet, gledao slike na mom mobitelu, dok sam se ja jos spremala... Onda si vidio da ja jedem napolitanke... Tvoje najdraze kekse... I isao si u kuhinju po njih, onda sam ja pocela vikati na tebe da cemo zakasnit, da krenemo... Nisi me poslusao, nego si namjerno ostao jest... Kad sam se vec naljutila na tebe poslusa si me i rekao ' ' Oprosti, evo iden ' '... Juto je pocelo uobicajno... Malim svađama, salama... Nisam nikako slutila da ce se za 2 - 3 minute dogoditi katastrofa... Krenili smo u skolu, i pricali bezveze, o skoli, kontrolnma... Kada smo dosli do trgovine, koja se nalazi blizu kuce, odmah na magistrali, ja sam rekla da moram u trgovinu, a ti si kukao da svaki dan idem u tu glupu trgovinu... Rekla sam ti da me pricekas... Usla sam unutra, a ti si mi viknuo ' Mia, idem ja pric magistralu, ti me uvati... Parađoka (nastavnica iz matematike) će me ubit ako zakasnim '... Nakon 10 ak sekundi sam zacula skripljaje kocnica... Salila sam se s prodavacicom na racun toga, mislili smo da je neka automobilska nesreca... Kad sam izasla iz trgovine... Imala sam sto vidit... Sijecam se samo da sam ugledala tvoju maslinastu torbu i jaknu, od njih se glava nije vidila... Molila sam boga da to nisi ti... Ali kad sam bolje pogledala shvatila sam da moj Roko, moj rođak leži onako bespomocan na cesti... Oko njega ljudi.... Neki govore da je jos ziv, neki ne... Nisam znala kome vjerovati... Brzo sam onako u panici naznala Sandru, Rokovu mamu... Rekla sam samo ' Sandra dodi brzo, Roka je udarilo auto... Mislim da je ziv '... Presla sam cestu i stala kraj Roka... Tad je jos disao... Naslonila sam se nad njega, a ljudi okolo mi nisu dala da ga diram... Ja sam ga samo molila da kaze nesto, da otvori oci... da mi da bar neki znak... A onda sam samo odjednom osjetila kako je prestao disati... Nisam vikala, derala se... Nisam ga htijela plasiti... Ako je jos ziv... Dosla je Sandra... Sva izvan sebe... Kako joj je samo bilo gledati svoje dijete na cesti... Nije znala jeli uopce ziv... Uzasno... Dosla je hitna, samo ga je lijecnik zgrabio i odvezao se... Nisu nam nista rekli, ni jeli idu za split s njim, niti su nam dali da sjednemo u kola s njima... Mutno se toga svega sijecam... Neznam uopce sto je poslije bilo... Neznam niti jeli sve bas ovako islo... Mozda sam nesto pobrkala... Jedna nasa poznanica nas je odvela na hitnu, pa kuci... Necu nikada zaboravit kad sam sutra dan otisla na intenzivnu u split... Kada sam ga vidila onako na svim onim aparatima... Bio je kao biljka... Nije samostalno disao niti nista... Uzasan osjecaj... Roko volim te puno... Nikada te necu zaboravit..